Legendarni pjevač Toma Zdravković umro je na današnji dan 1991. godine. Iako su prošle tri decenije, uspomene na njega ne blijede, a ponovnu medijsku pažnju na život i pjesme ovog boema skrenuo je film o njegovom životu, koji ruši rekorde gledanosti u regionu.
U julu 1991. godine, nekoliko mjeseci prije smrti, pjevač je u bolničkoj sobi dao intervju Saboru, za koji Yugopapir navodi da je posljednji. Intervju prenosimo u cijelosti:
Teško bolestan i napušten gotovo od svih Toma Zdravković već tri nedjelje leži na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. Izvađen mu je i drugi bubreg, pa bez aparata za dijalizu ne može da živi. Svoje nevolje junački podnosi, ali mu srce ranjava to što ga do sada nijedan kolega nije posjetio…
Ima li kraja mukama i nevoljama
Ima li kraja mukama i nevoljama Tome Zdravkovića? Taman pomislimo da je “dotakao dno života”, da niže ne može, kad se neka nova boljka navali na njegova pleća. Prije tri nedjelje saznali smo da je Tomi, poslije niza komplikacija, izvađen i drugi bubreg, te da se ovaj pjevač tužnih pjesama svakog trećeg dana podvrgava dijalizi.
Zaputili smo se na Vojnomedicinsku akademiju u Beogradu, gdje Toma leži na odjeljenju urologije. Pored njega zatičem suprugu Gordanu, koja ga svakodnevno obilazi, tačnije tu obitava kako bi ga njegovala. Zasad Toma prilično teško podnosi dijalizu, pa smo za posjetu izabrali dan kada se odmara i oporavlja. Pomišljamo da li će susret i razgovor za njega predstavljati veliki napor, kad njegov sjetan osmijeh odagna takvu slutnju. Toma nas uzima za ruku, dugo je ne ispušta.
“Vi ste mi jedino došli”.
Ovu opasku shvatamo kao prijateljsku dobrodošlicu jer on nikada u novinarima nije gledao samo suhe profesionalce, već prijatelje i obične ljude. Između riječi shvatamo da postoji i prijekor kolegama jer niko od njih nije došao da ga obiđe, a već tri nedjelje je u bolnici. Ipak, Toma ih pravda.
“Nisu oni krivi, pjevači se plaše bolesti, nemaju vremena za boljke. Ne pomišljaju da i njih nešto može da strefi. Uz pjesmu i muziku ne misli se o ružnim stvarima. Eto, prije neki dan ovim hodnikom je prolazio Miroslav Ilić, sreo je mog brata Novicu i kada je čuo da ja tu ležim, rekao je da mu je teško zbog toga i da nema snage da me vidi tako bolesnog. Potpuno ga razumijem”.
Predložena operacija u Sarajevu
Ali, zato je supruga Gordana stalno u prilici da odgovara na telefonske pozive, nekad i po cijelu noć. Najviše zabrinut za Tomino zdravlje je Zoran Kalezić, a javlja se i Lepa Lukić. Česti su i pozivi iz Sarajeva. Odatle je započeta i akcija da se konkretno pomogne Tomi.
“Dirnula me je pažnja Erne Perić, urednice Televizije Sarajevo. Odmah je predložila da se operišem u Sarajevu i da mi se tamo izvrši transplantacija bubrega. To, međutim, nije bilo ostvarljivo. Moj ljekar, koji me sve ove godine prati dr. Dušan Manojlović smatra da treba od operacije najprije da se oporavim i tek poslije šest mjeseci da se razmotri ideja o transplantaciji. A to i neće biti baš tako jednostavno, jer kod nas ta oblast nije zakonski regulisana”.
Saznajemo da se takva operacija može izvršiti u Bostonu, a za to je naravno potrebno mnogo novca. No, prije toga, Toma će morati da nabavi aparat za dijalizu kako bi po dolasku kući mogao da prečišćava krv. Slušamo i Tomin zdravstveni bilten.
“Izvađena su mi odjednom tri organa, bubreg, bešika i prostata. Prije tri godine, kada mi je izvađen bubreg, mislio sam da ću poput nekih ljudi bez problema živjeti s jednim. Na žalost ni drugi nije izdržao, stvorio se tumor, sve je bilo obuhvaćeno i operacija je bila neizbježna. Eto, deset godina doktor Manojlović me je “plašio” i govorio da svoje zdravlje treba ozbiljno da čuvam, a sada se desilo da sam ja njega uplašio, zato jer mi je i život bio u pitanju”.
Toma se godinama saživio sa svojim zdravstvenim problemima. Od 1974. godine, kada mu je u Americi dijagnosticiran papilon bešike, često se podvrgavao operacijama. Bolest se obnavljala. A posljednjih deset godina, i to uvijek u maju, Toma je odlazio na kliniku.
Davao se do kraja, do posljednjeg dinara
Prošle godine desilo se da je doživio saobraćajnu nesreću i da je opet u maju bio u bolnici. Sudbina se s njim surovo poigrala. Kada tumori “miruju”, Toma se polomi s kolima! Tako mu početak svakog ljeta ostaje u ružnom sjećanju. Da bismo unijeli malo optimizma u tužnu bolničku atmosferu raspitujemo se kada će se Toma “aktivirati”?
Ovaj legendarni boem nije mogao da miruje, punim srcem bavio se estradom, kafanom, vašarima, ali i kockom i životom. Na svim poljima davao se do kraja, do posljednjeg dinara… O sebi je toliko “brinuo” da je u dertu bio spreman da izgricka i pojede čašu! Brinuo je i o nepoznatima, ženi što naplaćuje upotrebu toaleta dao bi bakšiš u visini nečije plate! Imao je faze: ozbiljnost i trezvenjaštvo smenjivali bi se s “ludošću” i zaboravom.
Dok prepričavamo neke zgode i nezgode, Toma srkuće vodu, vodeći računa da ne pretjera – u toku jednog dana, izričito mu je rečeno, smije da popije samo dvije čaše. A jeste li pitali doktora koliko čaša špricera smijete da popijete? Ovo naše pitanje ga razgaljuje, ali istovremeno njegovom licu daje odlučnost. Moramo da mu vjerujemo kada kaže:
“Kakvo vino, kakvi špriceri, nema svrhe više! Čemu to, kada mi i voda smeta?”
Tomi prija naše prisustvo. Željan je priče i šale. Ljudska riječ ga okrepljuje i ohrabruje. U posjetu dolazi i brat Novica, pa se govori i o rodnom selu Pečenjevici, gdje još ne znaju da je Toma u bolnici. Strepe kako će majka reagovati kada iz “Sabora” vidi da joj je sin bolestan. Kada god majka Kosara pozove telefonom, snaha Gordana, ili unuk Saša, kažu joj da je Toma na putu. Zato Toma koristi priliku da preko novina utješi majku.
“Majko, ne brini, sada je sve dobro, oporavljam se i jedva čekam da dođem u naše Pečenjevce”.
Poželio sam kao nikad do sada da pjevam, pjevam…
Novica se šali da će njegov brat da “krene u svijet” već za svetog Iliju. Toma ne vjeruje da će smoći snage, ali vjeruje da će se pridići u septembru. Dijaliza će ga u mnogome ograničavati, ali vjerujemo da će se sroditi i s njom. Zar se već toliko puta nismo uvjerili kako kao Feniks kreće ispočetka? Zbog toga su mnogi bili spremni da odmahnu rukom i prokomentarišu kako je Toma “folirant”.
Oni pravi prijatelji izražavali su, međutim, samo divljenje i čudili se odakle mu snaga i volja da stalno pobjeđuje bolest. U tom malom tijelu krije se džinovski duh, koji mu ne da da poklekne. Tomi se dive i izražavaju poštovanje pjevači i muzičari i iz drugih fahova. On, zapravo, nikad nije bio narodnjak – bio je pjevač sa dušom!
Zato mu je, čuvši za tešku bolest, Goran Bregović poručio da će čim se oporavi, napisati pjesme i uraditi specijalno za njega novu ploču! Tomi je ova ideja došla kao melem na ranu. Dok nam o tome govori, često mu se prekida dah, izgleda kao da smo ga zamorili. Međutim, radi se o nečem drugom…
“Naprotiv, ovako govorim jer sam uzbuđen. A prvi put u životu desilo se da sam osjetio kako mogu punim plućima da pjevam. Poslije operacije, dijafragma me nije pritiskala i poželio sam kao nikad do sada da pjevam, pjevam… Ne, onako estradno, publici, već samo za sebe, da pjevam iz sve snage, da čujem svoj glas, da istjeram iz sebe svu muku i energiju koja me je ophrvala”.
Napisala: Zorica Konić (Sabor, 1991.)