U Doboju je u periodu između dva svjetska rata bilo više hotela, hanova, kafana i aščinica o čemu postoje mnoga svjedočanstva, naročito u sudskim spisima, ali i u drugim dokumentima.
U to vrijeme u Doboju postoji poznato kolodvorsko svratište ”Kod Cice”, čije je vlasnika bila Marija Dokić i nalazio se u Starom gradu pored željezničke stanice, zatim svratište ”Venecija” pored željezničke stanice Usora, i svratište ”Beograd” vlasništvo Johane i Janka Angelosa. Bilježimo i čuveni hotel ”Evropa” vlasnika Julijusa Vajsa koji se nalazio ispod starog parka, a kasnije je ovaj hotel otkupljen za Radnički dom. Postojao je i hotel ”Internacional” preko puta današnje firme ”King”.
U to vrijeme Doboj ima i hanove: Biogradlijin, Rudanovićev pa pa i gostionice: Maksa Griza u Zapad mahali (kasnije hotel ”Griz” na željezničkoj stanici), gostionicu Stjepana i Miroslava Filetina, čuvenu kafanu ”Zora” vlasnika Alije Salihovića gdje se pjevalo i zabavljalo, ali i gdje su održavani politički skupovi. Upravo je u ovoj kafani 1938. godine održana konferencija Radikalne socijalne stranke. Takođe, dokumenti bilježe i kafanu Halima Mulaomerovića, gostionice Ljubice Škuljević, Joke Drakulić, Franca Siladžija, slastičarnu ”Jagoda” Mehmeda Bajraktarevića Garana (oca Silvane Armenulić) i aščinicu Smaila Turalića. Na Usori su bile dobojske kafane Mitra Nedića, Helene Nituh, Josipa Kaliha, Franca Januha, Leopolda Bauera, Marice Rapić i druge. Na Čaršiji su se takođe nalazile dobojske kafane, a najpoznatija je ona vlasnika Marka Piplice na čijem zidu je pisalo: ”Danas jesmo, sutra nismo, a prekosutra Bog zna di smo. Tako kaže Sveto Pismo, Bog će pitati gdje si bio, što kod Marka nisi pio”.
U dobojskim kafanama pilo se, pjevalo i tugovalo i tako je bilo sve do početka Drugog svjetskog rata. Poslije toga, više ništa nije bilo isto.