Dobar dan. Ja sam osoba bez zanimanja. To nije razlog da ne pokušam biti sve od tekstilnog radnika do uličnog prodavca. Kako se koja prilika ukaže. Na kraju dana uvijek shvatim istu stvar – pisanje je moj pravi poziv i to je jedna od rijetkih stvari koje radim sa ljubavlju. U nastavku teksta pišem sa čime se najčešće susrećete kada ste ni na nebu ni na zemlji. Neafirmisani umjetnik kad ste, ako tako mogu reći.
Roditelji ne podržavaju vaš rad, ali ne zato što misle da ste loši nego žele da radite neki posao od 8 do 15 i da jednog dana imate penziju i šta već sve ide uz to.
Nabijeđeni mrzitelji vam govore da ste „samozvani“, te tako žele umanjiti vrijednost vašeg rada bez obzira što je danas takvo vrijeme da i najbolji od najboljih treba da budu bar malo nametljivi da bi došli do srca publike. A na kraju krajeva, da li čovjek koji se bavi bilo kojim drugim poslom čeka da ga neko nazove tim zanimanjem za koje se uredno školovao? Ok, možda se nisam školovala, ali svakodnevno sam napredovala i olovka je jedini alat koji nisam bacila iz ruke već više od 20 godina.
Sa druge strane, postoje ljudi koji stvarno čitaju to što napišete i njihove reakcije su krajnje iskrene. Od toga da ih je nešto rasplakao, pa do toga da vam skrenu pažnju da je ime junaka u nekoj priči moglo biti malo zvučnije. To su momenti kada shvatite da se vrijedi malo više potruditi i kada vam je prosto nevjerovatno da vaš rad neko cijeni.
Konkursi nisu iz bajke. Da, često učestvujemo na raznim književnim konkursima. Ponekad osvojimo neku nagradu. Zna se dogoditi da nas uvrste u neki od zbornika i srećni smo što će ljudi čuti za nas. A na onih ostalih 80% konkursa na koje smo se prijavili sa jednakom ozbiljnošću i poštovanjem nismo dobili ni potvrdni e-mail da su naši radovi stigli i da će biti u procesu selekcije za nagradu. O čemu onda dalje da pišem?
Jesi to stvarno ti napisala? A ne, prepisala sam iz 567 broja tinejdžerskog časopisa, sedma godina izdanja. Ako vas to pita profesor maternjeg jezika, još da shvatite kao kompliment. A ako pitanje postavlja nedovoljno obrazovana osoba sa Daning-Krugerovim sindromom koja se ne može načuditi što znate neke stvari iz opšte kulture, onda se zapitajte koga ste se to usudili smarati. Moram tako reći.
Ne treba da smaramo ljude. Već sam rekla kako je divno kada dobijem povratnu informaciju koja mi govori da ima smisla truditi se. No neću zbog toga svoju poeziju ili priče slati svakome ponaosob, u privatne poruke. Mada time nikoga ne vrijeđamo, ja za razliku od ljudi koji uvijek traže lajk, a nikada ne podrže bilo čiji rad imam taj osjećaj da ne zanima svakoga to što ja radim te ne želim biti dosadna ljudima. Ima me na dovoljno mjesta, pa ko želi, vidjeće. Sve što je nametnuto, kratkog je daha. Bar se meni tako čini.