Ljetovanje u Crnoj Gori nosi sobom razne opasnosti, od toga da vam neki obijesni lik u prolazu skuterom otfikari nogu ili neki od udova do toga da vas greškom odstrijele u po bijela dana u kafani kontajući da ste pripadnik nekog od lokalnih klanova. Ipak, ono najgore što vam se može desiti je da iznajmite nešto jeftiniji smještaj pa da ostatak odmora morate slušati vašeg stanodavca svako popodne koliko je on guzio, kome je on sve „glavu otvorio“ (ne znam zašto, ali ovaj izraz mi je urnebesan) i njegove druge herojske podvige. Zato sam ja prije nego što se počelo zarađivati za ozbiljan smještaj uglavnom visio kod Rajka i Zorke ili kod Gogija gdje sam bio kao domaći.
Tog sam jutra ustao i kao i obično stavio glavu pod česmu. Onda strpao cigaru u usta i hop preko ograde na Gogijev balkon praćen Zorkinim presmiješnim usklikom „Bitles iz Bosne“. Gogi je sjedio na balkonu. Izgledao je kao ozračen. Na TV-u je Crna Gora, tada još sa Srbijom, demolirala nekakva ostrva u basketu koji se upravo igrao na nekom drugom kraju planete. Milica (Gogijeva stara) je stavila kafu na sto. Crnu, prejaku da ne bi prespavala odlazak na posao u kuhinju restorana „Dobrotski dvori“ iz koga je došla tek prije nešto manje od 5 sati. Tako je kad je sezona. Gogi nam je nasuo po jedan „Hamiljtoni“, što je u svijetu konjaka ono što je subotički „Spas“ u svijetu votaka. Zapalili smo po jednu i podvukli refu. „Što ćemo?“…..“Šta god“…..“Oćemo do Budve?“….“Ajmo“.
Jekatarina Ivanovna je svježe prežalila Artjoma, svog supruga koji je poginuo u havariji podmornice „Kursk“ u Barencovom moru godine dvijehiljadite. Od njega joj je ostala skromna vojna penzija i sin Aljoša koji je bio u stomaku kad mu je more progutalo starog. Nedavno je stupila u novu vezu i iako to nije bila ta vrsta ljubavi, ne može reći da joj je bilo preloše. Taj dan je uzela Ljohu za ruku strpala ga u iznajmljenu Toyotu Yaris i pravac Budva. Kotorske plaže naime i nisu nešto o čemu bi pisali nadugo i naširoko, a Budvu je vidjela na slici i činila joj se uauuu i uoujeaaaa. Ipak po dolasku ispred Slovenske plaže sve je nekako izgledalo čudno, kao da je sve provučeno kroz crveni filter. Naime, cijelo brdo iznad grada je bilo u plamenu. Dim se dizao visoko i zaklanjao sunce pa je zbog toga i nebo i more i sve ostalo bilo crvene boje. Poljski avioni tzv. „leteći traktori“ nadlijetali su požarište uz nesnosnu buku pokušavajući spasiti što se spasiti može. More se nije ni osjetilo od mirisa roštiljnica načičkanih duž plaže tako da je sve ličilo više na otvoreno prvenstvo Marsa u pečenju pljeskavica nego na kakvo mediteransko odmaralište. Malo je reći da je bila razočarana. Aljoša je zapeo za sladoled i bog. Strpljivo ga je odgovarala od te ideje dok joj u jednom trenutku nije prekipjelo, a onda mu je iz okreta elegantno nadlanicom sašila takvu fljisku da se siroti Ljoha na neki komičan način zateturao raskoračen oko svoje ose kao kakav šestar ispušten iz prstokršljive ruke starog aritekte Šupišića. Par sekundi poslije, koliko mu je trebalo da se povrati od ošamuta, žalopojka njegove ranjene dušice se razlegla plažom. To je izgledalo toliko tužno da bi i sipe i trpovi i moruzgve i ostali morski stvorovi evolutivno operisani od bilo kakvih emocija pustili suzu, a kamo li mi koji smo i inače slabi na djecu. „Znači, šta ćemo?“…Gogi i ja smo se zgledali, podvukli refu i okrenuli nazad zalivu.
Već je bilo oko četiri ujutro. Vrativši se iz grada otišli smo kod Milice koja je u restoranu lagano privodila smjenu kraju. Tamo smo toćali pomfrit u majonezu, a onda uz more krenuli prema Kampu gdje ćemo vaditi mrežu s Raletom. To nas je posebno radovalo jer je Zorka obećala sutra užgat gradele bude li kakvog ulova. Usput smo prošli pored takozvane „ponte od piva“. To je bio jedan mol u obliku slova „P“ u koji su bile uzidane pivske flaše. Tu pod murvom bi Kolja Petrovič provodio svoja ljeta igrajući trešete i briškule sa Sašinom ekipom, a posle žderući alkohol do duboko u noć. Kolja je bio ogroman. Omladinski prvak Saratovske oblasti u bacanju kladiva, veteran čečenskog rata i sitni tranzicioni profiter što mu je omogućilo da si kupi simpatičan dom na moru u Crnoj Gori gdje bi si ljeti davao oduška.
Taman smo razvrstali ribu po kašetama nabacili led na nju i strpali u kombi kad je ulicom naišla „Sašina ekipa“. Ispred sebe su kao badnjak nosili mortus pijanog Kolju Petroviča. Neki su se cerekali, neki pjevali…tek, količina galame bila je nesnosna. Mi smo ispušili još po jednu i lagno krenuli za njima kući.
Nakon prvog bloka stepenica lijevo, nalazila se simpatična bijela kuća, ni velika ni mala. Ispred vrata pijana gomila pokušava da iskontroliše pijanu tjelesinu Kolje Petroviča. Na vratima Jekatarina Ivanovna obnevidjela od nespavanja. Samo je klimnula glavom udesno kao da hoće da kaže ovamo. Nekako su prešli prag a ono što je dopiralo iznutra zvučalo je kao kad bi ste ekipu iz bivše Osmice ili Flaminga ili Evrope strpali u veš mašinu, okrenuli na centrifugu i pustili niz dobojsku gradinu. Kikoćući se blesavo Gogi i ja smo se popeli do njegovog balkona gdje smo podvukli refu i uz još po jerdan „Hamiljtoni“ uronili u novi dan.
Ljetovao, pisao i nespavao: Veselin Radević