Profesori ekonomije nisu milijarderi zato što razmišljaju logično, unutar finansijski dosljednog sistema.
Milijarderi su postali to što jesu zato što su razmišljali nelogično sa stanovišta ekonomskog sistema.
Kada treba raspravljati o makroekonomskim kretanjima, novinari uvijek zovu profesore ekonomije. Ali kada intervjuišu milijardere, pitaju ih samo o tome kako razmišljaju, odnosno kako prave novac.
Ako biste organizovali raspravu između nekog uvaženog profesora ekonomije i jednog milijardera o aktuelnim i budućim makroekonomskim kretanjima na tržištu, profesor bi uvijek izašao kao pobjednik. Njegovo izlaganje je finansijski logično, on ima iza sebe brojna istraživanja i podatke koji čine dosljedan i konzistentan sistem. Milijarder u sučeljavanju sa takvim načinom razmišljanja gubi, jer je njegov pogled u okviru takvog sistema finansijski nelogičan.
Ali profesor ekonomije će i dalje biti zaposlen na nekom fakultetu ili institutu, a milijarder će i dalje zarađivati milijarde. Zašto?
Svijet menjaju inovatori, a ne upravljači
Zato što se na ekonomskim fakultetima izučava ekonomija oskudice, a ne ekonomija obilja, piše Dejvid Olarinoj, konsultant za preduzetništvo i urednik portala “Rich Culture”.
Ekonomska nauka se bavi time kako dobro upravljati već postojećim resursima, studente uče kako da najbolje raspolažu onim što imaju, a ne kako da stvore više.
S druge strane, nije rijetkost da su jako bogati ljudi počeli kao preduzetnici koji su rano napustili školovanje, ili su djeca uspješnih preduzetnika koja su o pravljenju novca učila u svojoj kući a ne u školi, prenosi portal “Biznis & finansije“.
Menadžment je velika vještina, a istorija ekonomije je dijelom i istorija sjajnih upravljača, bilo da su upravljali državnom blagajnom ili kompanijom. Ali svijet ne može ići naprijed ako razmišljamo samo o tome kako da dobro upravljamo postojećim resursima koji su, na kraju, uvijek ograničeni.
Svijet su promijenila otkrića pronalazača, inovatora, pa i avanturista. U neku ruku, svi oni koji su u potrazi za nečim novim, van postojećeg sistema, jesu avanturisti. A ta otkrića, i kada su izvan ekonomske sfere, na ovaj ili onaj način su uticala i na ekonomiju.
Novac bježi od onih koji se trude da ga zadrže
Svaka razvijena i bogata privreda nije to postala samo zato što se njome dobro upravljalo. Ona je prije svega proizvod inovacija i otkrića. Ako se rukovodimo samo time kako da ne izgubimo ono što imamo, takvo razmišljanje vodi u stagnaciju, a svaka stagnacija je uvod u siromaštvo.
Novac bježi od onih koji su okupirani mišlju kako da ga zadrže. On je na strani onih koji razmišljaju unaprijed i usuđuju se i da novac privremeno izgube u nastojanjima da svoju ideju sprovedu prije drugih.
Uzmimo za primjer nekog profesora ekonomije koji je živio i radio prije samo dva vijeka. Zamislite da je dobio zadatak da na osnovu dotadašnjih kretanja i podataka kojima je u to vrijeme raspolagao predvidi budućnost koja je naša sadašnjost.
Kakve su šanse da profesor ekonomije na osnovu tadašnjih resursa predvidi pojavu nečega što bi makar bilo nalik internetu i modernim načinima komunikacije? Nikakve, tvrdi Olarinoj. Jer on bi računao sa onim dobrima koja su tada bila na raspolaganju i projektovao bi ih u budućnost. Pronalazači i drugi koji su zagledani u nešto novo, ne računaju sa takvim ograničenjima.
Lako je štampati novac, umjeće je oploditi ga
Današnji finansijski modeli zasnivaju se na istom takvom tačnom neznanju. I oni polaze od toga da su resursi koje danas imamo isti oni koje ćemo imati i sutra, a nerijetko da će biti i manji.
Ali problem siromaštva nikada neće biti riješen štampanjem novca. Centralne banke mogu da odštampaju koliko god žele novčanica, ali ako to ne prati rast produktivnosti, rezultat će biti inflacija, pa čak i hiperinflacija i obezvrjeđivanje valute.
Rast produktivnosti ne podržavaju ekonomisti zaposleni u centralnim bankama. Rast produktivnosti zagovaraju preduzetnici. Preduzetnici su, za razliku od ekonomista koji štampaju novac, okrenuti ka tome kako da taj novac najisplativije upotrebe. Oni su fokusirani na to da uoče probleme čije rješavanje može donijeti zaradu.
Ljudi su ti koji stvaraju sopstvenu recesiju
Mediji već godinama unazad stalno prenose mišljenja makroekonomskih stručnjaka o predstojećoj recesiji. Koliko puta svakodnevno čujete ove riječi i izraze: nedovoljno, loše, ne treba, nedostaje, još gore, itd. Čak i kad su dobra vremena, ekonomisti predviđaju loša vremena. A kada se toliko mnogo priča o dolasku recesije, većina počinje da se ponaša kao da je ona već nastupila.
Ljudi su ti koji stvaraju sopstvenu recesiju, svojim načinom razmišljanja. Ako izgube posao, uglavnom smatraju da je to zato što je ekonomija u krizi i da su oni samo žrtve masovnih otpuštanja. Rijetko razmišljaju da li su ostali bez posla zato što nisu umjeli da ga rade na način koji bi poslodavcu obezbijedio prihode i zaradu.
Oni koji su u stanju da ostvare zaradu, ne donose svoje odluke pod uticajem vijesti o predstojećoj ekonomskoj katastrofi, niti vezuju svoju budućnost za “opštu situaciju” koja zavisi od vlasti i kreatora ekonomske politike. Oni vide krizu kao oskudicu, ali ne novca, već rješenja za nastale probleme. Oni ekonomiju ne posmatraju kao složen sistem spojenih sudova, već kroz njenu suštinu – da je ona uvijek odnos ponude i tražnje na tržištu.
Novca ima više nego dobrih ideja
Ako ste u stanju da osmislite rješenje za neki problem, da proizvedete nešto što je ljudima zaista potrebno i što će im biti korisno, oni će to kupovati uprkos krizi, tvrdi Olarinoj. Uspješni preduzetnici su uvijek usredsređeni na rješavanje postojećih problema, a ne na postojeće resurse.
Jer u svijetu uvijek ima dovoljno novca za onoga ko umje da riješi neki problem. A nedostatak novca je uvijek problem oskudice dobrih ideja, kreativnosti i optimizma koji sa stanovišta ekonomskog sistema najčešće djeluju – nelogično.