Sakib Mahmuljin, pravosnažno osuđen na osam godina zatvora zbog ratnog zločina nad Srbima u Vozući i Zavidovićima, po svemu sudeći, novo je ime na listi bjegunaca od pravosuđa BiH.
Nekadašnji komandant Trećeg korpusa tzv. Armije RBiH, umjesto u zatvoru, nalazi se u Turskoj. Iz Suda BiH su Srni rekli da Mahmuljin nije upućen na izdržavanje kazne zatvora jer se, prema obavijesti koju je dostavila njegov advokat, nalazi na liječenju u Turskoj.
Za porodice srpskih žrtava i za političare u Srpskoj radi se o klasičnom bjekstvu.
Profesor prava, Milan Blagojević, podsjeća da je u slučaju Mahmuljin pravnosnažnu presudu Apelaciono vijeće Suda BiH donijelo 28.4.2022. Saglasno Zakonu o krivičnom postupku BiH, član 178, ta presuda se treba izvršiti kad bude dostavljena.
Zakon jasan
Prema riječima Blagojevića, za njeno dostavljanje objektivno nije trebalo više od mjesec dana, ako Sud radi svoj posao blagovremeno, što znači da je Sud BiH, Krivično odjeljenje tog suda, Mahmuljina već krajem maja ove godine po zakonu bilo dužno da uputi na izdržavanje navedene kazne zatvora.
To proizlazi ne samo iz već pomenutog ZKP BiH, već i iz Zakona o izvršenju krivičnih sankcija BiH. Naime, i taj zakon, u članu 4, propisuje da se izvršenju krivične sankcije pristupa kad postane pravnosnažna presuda kojom je sankcija izrečena. Članom 60. istog zakona je propisano da je Krivično odjeljenje Suda BiH nadležno da uputi na izdržavanje osuđenike koje je osudio Sud BiH. Zašto je od maja ove godine čekano do sada sa upućivanjem Mahmuljina u zatvor, to je pitanje za Sud BiH, jer su zakonske norme o tome jasne i ne daju mogućnost za odugovlačenje bez obzira o kojem pojedincu se radi. Zakon treba jednako da važi za sve – kaže Blagojević za Srpskainfo.
Napominje da liječenje osuđenog, prema zakonu, nije razlog za neizvršavanje presude.
Ovo zato što Zakon o izvršenju krivičnih sankcija, član 145, propisuje mogućnost odlaganja izdržavanja kazne samo u slučaju teže akutne bolesti osuđenog lica, a ne i radi njegovog liječenja. Hoću reći da, prema zakonu, ne može osuđeni umjesto u zatvor otići u bolnicu i reći “evo u bolnici sam, liječim se pa neću u zatvor”, iako se ne radi o težoj akutnoj bolesti – zaključuje Blagojević.
Umjesto robije, odlikovanje
Nekadašnji komandant zloglasnog mudžahedinskog odreda nije jedini koji je pobjegao od pravosuđa u BiH. Na sličan način iz BiH je otišao i Novak Đukić, ratni komandant VRS, koji je u BiH osuđen na 20 godina zatvora za ratni zločin na Tuzlanskoj kapiji. Po nalogu ljekara, Đukić je otišao na liječenje u Beograd, ali se nikada nije vratio u BiH, dok njegov tim i porodica i dalje tvrde da je nevin.
Nešto aktuelniji primjer je „nestanak“ generala Milomira Savčića, bivšeg predsjednika BORS, nakon što je protiv njega potvrđena optužnica Tužilaštva BiH za ratne zločine u Srebrenici. Nezvanično, i Savčić se nalazi u Beogradu.
Pažljiviji se sjećaju i slučaja Zlatana Mije Jelića, generala HVO i HV, kojeg je Tužilaštvo BiH optužilo za ratne zločine protiv Bošnjaka u Mostaru 1993. Jelić je odmah nakon toga otišao u Hrvatsku, želeći da mu se, navodno, sudi u toj zemlji. Umesto kazne, dobio je odlikovanje hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića…
Osim što su nedostupni pravosuđu BiH, malo šta drugo je zajedničko za ove i ostale slučajeve. Neki su pobjegli nakon presude (dakle, krivi su), drugi već nakon optužnice, a u BiH ipak je najvažnija ona treća razlika – nacionalna pripadnost. Narativ u javnosti je takav da pripadnici jednog naroda žestoko osuđuju samo bježanje tuđih generala, a nikada svojih, uz onu obaveznu „naši“ heroji i „njihovi“ zločinci.
Mjere zabrane
Ali, ne ulazeći u političke i međunacionalne tenzije, kao ni u pravednost presuda i optužnica pravosuđa u BiH, postavlja se pitanje koji su to propusti sudija i tužilaca doveli do toga da im optuženici i osuđenici sve češće postaju bjegunci. Advokat Goran Nešković ističe da je praksa pravosuđa na nivou BiH nešto drugačija od sudova i tužilaštava na nižem nivou.
Oni ako vide da nema razloga da će neko pobjeći, donesu samo mjere zabrane, kao što su obavezno javljanje policiji, predavanje putih isprava. Neće da im povrijede puno pravo na slobodu. Dakle, stvar je procjene. Ako negdje postoji greška, onda je greška u procjeni. Onaj ko ne dođe, zna se da se određuje pritvor. Ako ga ne nađu na adresi, raspisuje se međunarodna potjernica. Nije to slučaj samo sa ratnim zločinom, nego i sa kriminalnim grupama. Stave ih na mjere, kontrolišu. Možda je to jednostavnije za državu. Ima stotine optužnica za ljudima koji su pravosnažno osuđeni ili je tek pokrenut postupak. Mnogo je ljudi iz RS koji su pobjegli u Srbiji, uzeli dvojno državljanstvo i zbog toga ih ne isporučuje. Mahmuljin, ako ima državljanstvo Turske, ne mora biti isporučen – kaže Nešković za Srpskainfo.
Hrvtai iz Hrvatske bježe u BiH
Doduše, osuđenici su bježali i u kontra smjeru, u BiH. Javnosti najpoznatiji je bio primjer Branimira Glavaša, hrvatskog generala, koji je svojevremeno pobjegao u BiH ne želeći da izdržava kaznu zatvora u Hrvatskoj za ratne zločine nad Srbima. Ipak, on je u mostarskom zatvoru proveo pet godina prije nego što je otišao na nova suđenja u Hrvatsku.
Takođe, put BiH je došao i Zdravko Mamić, koji je osuđen za kriminal, a ne za ratne zločine. Vrhovni sud Hrvatske, dan nakon bjekstva, potvrdio je presudu osiječkog Županijskog suda kojom je odbjegli čelnik HNK Dinamo osuđen na šest i po godina zatvora za izvlačenje 15,3 miliona evra iz Dinama.
/Slobodan Popadić, SrpskaInfo/