Albert Ajnštajn je prije 120 godina, kada je imao 26 godina, formulirao dva postulata posebne teorije relativnosti.
Jedan je postulat relativnosti, a drugi je konstantnost brzine svjetlosti u vakuumu. Posebna teorija relativnosti opisuje prostor i vrijeme u uslovima gibanja, a njome je zamijenjena Njuntova koncepcija vremena i prostora.
Ova teorija je nazvana posebnom jer se njome iskazuje poseban slučaj Ajnštajnove teorije relativnosti, u kojem se učinci ubrzanja i gravitacije ne mogu ignorisati. Albert Ajnštajn je 10 godina poslije objavio teoriju opšte relativnosti koja obuhvata i gravitaciju. Posebna relativnost je korektna kada su učinci gravitacije zanemarivi ili slabi, a u protivnom mora biti zamijenjena općom relativnošću.
Ajnštajn je posebnom teorijom relativnosti prvi odbacio apsolutni prostor i apsolutno vrijeme, odnosno utvrdio je da su i prostor i vrijeme relativni te da su kao takvi fizikalna realnost. Dakle, postulat relativnosti podrazumijeva da ukoliko se dva posmatrača kreću konstantnom brzinom jedan u odnosu na drugog, svaki zakon fizike će jednako djelovati na oba posmatrača. Ne postoji eksperiment kojim bi se utvrdilo da li se posmatrač kreće ili miruje.
Postulat konstantnosti brzine svjetlosti u vakuumu podrazumijeva da je ona konstantna, nepromjenjiva i nezavisna o brzini izvora svjetlosti ili posmatrača. To znači da će brzina svjetlosti uvijek biti ista bez obzira kolikom brzinom se neko ili nešto kreće prema izvoru svjetlosti. Brzina svjetlosti u vakuumu iznosi 300.000 kilometara u sekundi.
Albert Ajnštajn je 1921. dobio Nobelovu nagradu za fiziku. Ovu nagradu nije dobio za teoriju relativnosti, po kojoj je najpoznatiji, već za objašnjenje fotoelektričnog efekta.