Psiholozi sve češće govore o tome da su ljudi danas manje društveni i da su otuđeni jedni od drugih. Da li je kovid donio novu epidemiju – usamljenost?
Nerijetko iz udobne fotelje ispijamo kafu sa prijateljima ili rođacima preko “Skajpa” ili video-poziva, iako možda ne žive na drugom kraju svijeta. Da li postajemo asocijalni ili smo se samo prilagodili pravilima novog vremena, i jesmo li toga svjesni? Jesmo li postali sami sebi dovoljni?
I dalje postoje prijateljstva, rodbinski odnosi koje njegujemo. Možda to ne izgleda kao prije 10 ili 20 godina, ali predstavljaju važan dio našeg života. Istina je da smo danas mnogo fokusiraniji na svoje potrebe, ali nisam sigurna da to znači da smo sebi dovoljni – kaže psiholog i psihoterapeut Jovana Jestrović.
Kako izbjeći usamljenost, vratiti se ranijem društvenom životu i navikama?
Ne znam da li je moguće da sve izgleda kao ranije. Treba da se trudimo da provodimo vrijeme sa dragim ljudima i uživamo u zajedničkim trenucima kad god to možemo. Da shvatimo da su telefon i internet sjajni kada nismo u mogućnosti da nekoga vidimo uživo, ali da oni nikako ne mogu da zamijene sve susrete i postanu jedini način druženja – kaže psiholog.
Dostupni tuđi životi
Danas su nam svi sadržaji, ali i tuđi životi dostupni iz udobnosti doma zahvaljujući tehnologiji. Sa druge strane, brz tempo života dovodi do toga da smo sve više umorni, a onlajn susreti nam omogućavaju da radimo istovremeno i neke druge stvari i prekinemo ih kada to želimo.
U kojoj mjeri asocijalnost zavisi od tipa ličnosti i ko je takvom ponašanju najviše sklon?
Neke osobe su po prirodi manje druželjubive i manje uživaju u interakcijama sa drugim ljudima. U psihologiji, zovemo ih introvertima. Sa druge strane, ekstroverti su ljudi koji više vole da provode vrijeme sa drugima, to su oni za koje narodski kažemo da su druželjubivi – ističe Jestrovićeva.
Ne postoje fatalne posljedice ponašanja kada se izbjegavaju ljudski kontakti. Ovi ljudi veoma rano nauče da funkcionišu sami i da sve mogu obavljati bez pomoći drugih. Ipak, ne možemo zaboraviti da je čovek socijalno biće i da svakom od nas ponekad treba podrška bliskih osoba, koje niko i ništa ne može zamijeniti.
U situacijama kada shvate da su potpuno sami, nerijetko potraže podršku. Obično to toliko dugo traje da oni ne znaju kako se započinje ili obnavlja bilo kakav socijalni kontakt i potreban je dug terapijski rad kako bi se postigao napredak – zaključuje Jestrovićeva.