Mašine su savršene onoliko koliko ih mi takvima napravimo. Zato je čovjek uvijek broj jedan i uvijek je najvažniji, kaže Goran Starčević, inženjer elektrotehnike koji sa „mašinama“ provodi radni vijek. Kao rukovodilac sektora automatizacije u kompaniji Prointer ITSS, svjestan je koliko je ta automatizacija svima ubrzala proces rada, povećala produktivnost, smanjila troškove, ali ipak pokazala da se bez ljudske ruke i saradnje ne može.
„Moguće je da stručnjake iz oblasti informacionih tehnologija ljudi prije svega doživljaju kao individualce koji sjede u svom svijetu i iza svojih računara, ali to baš i nije tako. U velikim kompanijama poput naše, svi sektori su upućeni jedni na druge, a iza svakog ozbiljnog projekta stoji timski rad, odnosno čovjek, kaže Goran.
Objašnjava da je njegov sektor prije svega naslonjen na onaj za upravljanje aplikacijama, ali i sektor programiranja, upravljanja ponudama, finansija, nabavke.
„Sve je to cjelina u koju su se povezale različite struke i znanja. Među nama je mnogo razlika, ali i to smo uspjeli da povežemo, možda i zbog toga što je uglavnom u pitanju mlađa ekipa koja se razumije“, priča Goran.
Možda baš i ne spadam u najmlađu ekipu, ali sa njom umijem da komuniciram, nadovezuje se na priču Vinko Crnčević, razvojni programer u Prointeru. A koliko je ta komunikacija bitna, kaže Vinko, najbolje je pokazala ova čudna korona-godina u kojoj je mnogo toga bilo onlajn.
„Da nije bilo tog onlajn-a, mnogi poslovi ne bi bili završeni, ali ja sam se lično uželio komunikacije licem u lice i onoga kad svi govore uglas. U IT sektoru se sve naslanja jedno na drugo i zato sam se oduvijek trudio da njegujem ličnu komunikaciju, čak i prije one zvanične“, kaže Vinko i razbija predrasudu da IT-jevci radije komuniciraju laptopima i „na mrežama“.
Vinko priznaje da posao programera sa sobom nosi veliku količinu slobode i osjećaja da je samo nebo granica i da možda u tome leži zamka da kao IT-jevac postanete preveliki individualac, ali na kraju, kaže, svako od nas shvati da se bez čovjeka ne može.
Još jedan inženjer elektrotehnike koji od djetinjstva voli da povezuje žice, brzo je naučio da se poveže i sa kolegama. Dean Jerosimović, rukovodilac sektora za tehničko obezbjeđenje i izgradnju u Prointeru objašnjava da svoj posao ne bi ni mogao da radi kad ne bi znao šta tačno treba kolegama iz drugih službi.
„Moj tim brine o tehničkom obezbjeđenju ljudi i stvari, koristeći tehničke alate. Takođe, radimo na izgradnji infrastruktre za potrebe sistema slabe struje, a to je prilično široka oblast i temelj je za sve ostale sisteme koji se na to naslanjaju. Zato o svim tim sistemima morate znati osnove, a prije svega ljude“, kaže Dean.
Priznaje da je za „uvezivanje“ i timski rad dobrim dijelom zaslužno i druženje van posla. Nakon što se ispostavilo da uglavnom mlada ekipa stručnjaka iz Prointera voli sport, ozbiljno su se posvetili košarkaškoj IT ligi u kojoj su prošle godine bili vicešampioni.
Mada se mi, kaže, Dean, ozbiljno posvetimo i rekreativnom fudbalu, boulingu, raftingu, ali i susretu u kafani.