Slobodan Pavlović rođen u Popovima kod Bijeljine, a u SAD je otišao 1965. godine. U rodnim Popovima je 1990. podigao spomenik Knezu Ivi od Semberije, a 1991. je postavio temelje za izgradnju Pavlovića mosta koji je zvanično završen 28. avgusta 1996. godine, na dan kada je postavljen kamen temeljac za izgradnju novog grada Slobomira.
Podigao je spomenik Filipu Višnjiću ispred gradske biblioteke u Bijeljini, i crkvu Hristovog vaskrsenja u Popovima. Devedesetih je započeo izgradnju Pavlović banke i Slobomir P Univerziteta u Slobomiru.
To je ono što piše u njegovoj autobiografiji. Međutim, život Slobodana Pavlovića bio je filmska priča za koju treba mnogo više prostora nego što je uvodnih par rečenica ovog teksta.
Snovi o uspjehu i Tarzan
Pavlović je govorio da priča o njegovom uspjehu počinje puno ranije, još kad je kao dečak čuvao ovce i krave na livadama u Popovima. Sjeća se da je tada maštao kako će jednog dana izgraditi most preko divlje Drine. Zamišljao ga je kao trošni viseći most sličan onome koji je na filmu Tarzan napravio u svojoj džungli. U šali kaže da je uspjeh pravazišao sva njegova očekivanja.
Kao četvrto od sedmero djece, reći će da nije imao idilično djetinjstvo. Njegov otac koji je bio zatvoren zbog svojih antikomunističkih opredjeljenja je imao presudnu ulogu u donošenju odluke da ode u Ameriku. Kako stoji u Pavlovićevoj autobiografiji, nakon odsluženja vojnog roka u Jugoslovenskoj narodnoj armiji, on sredinom šezdesetih preseljava u Ameriku sa 40 dolara u džepu. Tada nije govorio ni riječi engleskog jezika, a voli se našaliti kako ga i dalje uči.
Ali, leteći u avionu iznad Amerike, pred Pavlovićem se otvorio svijet poslovnih i trgovačkih centara, između kojih su bile rijeke automobila. Shvatio je, prisjeća se kasnije, da je došao na pravo mjesto gdje može uspjeti.
Tako je i bilo. U fabrici u Čikagu našao je prvi posao i buduću životnu saputnicu. Takođe Jugoslovenka, buduća supruga Slobodanova – Miroslava, u prvi mah ga je odbila, da bi se poslije predomislila i ipak udala za njega. Počeo je obuku za elektroinženjera, a upisao je i studij poslovnog menadžmenta, dok jednog dana, kako kaže, nije otkrio tajnu biznisa sa nekretninama.
Shvatio je da se novac uložen u nekretnine višestruko vraća.
Američki san, uspon i pad Pavlovića
Pavlović u svojoj autobiografiji i u razgovorima sa novinarima objašnjava kako je sa predujmom od 2.000 dolara ušteđevine i 10.000 pozajmljenih od brata, tazbine i ostalih, podigao kredit u banci i otkupio zgradu od šest stanova vrijednu 60.000 dolara. Renovira je i nakon šest meseci prodaje za 130.000 dolara.
Trik je bio u tome, kaže on, što je zgradu prodao samom sebi. Njegova firma “Hillcrest Real Estate” bila je bitna u tome. Zgrada vrijedna 130.000 dolara bila je dovoljna garancija bankama da mu daju još veće kredite kojima je otplatio svoje stare dugove i kupio veću zgradu sa 38 stanova.
Kupujući jednu po jednu zgradu, Pavlović bi ih, kako kaže, dotjerao tako što bi im promijenio prozore i krovove, nakon čega je slijedilo povećanje kirije. Zgrade su na taj način naglo dobijale na vrednosti, no on ih nije prodavao, već ih je držao da se same isplaćuju rentom.
Ovo otkriće, kaže Pavlović, pomoglo mu je da uspostavi šablon kojeg će se držati tokom svoje poslovne karijere. Ulaganje pozajmljenih sredstava u nekretnine i širenje posla preprodajom, lekcije su koje želi prenijeti mladim ljudima u BiH preko svog univerziteta i banaka koje posjeduje. U autobiografiji on objašnjava da su poznavanje kreditnog sistema finansiranja i brz obrt novca ključ za podizanje životnog standarda.
Međutim, početkom osamdesetih, nakon gotovo dvadeset godina provedenih u Americi, sreća Pavloviću okreće leđa.
U svojoj autobigrafiji od 62 strane, Pavlović posvećuje samo jedan paragraf periodu od pet godina u kojem je, kako je napisao, “otkrio stvarnu dubinu ljudske mržnje i zlobe”, dok se “branio od zlih ljudi i nepravednih optužbi”.
Upitan o tom paragrafu, on će novinarima Centra za istraživačko novinarstvo u Sarajevu (CIN) reći: “To je bilo prije više od 20 godina. Ne želim da razgovaram o tome.” Kako je rekao, radije se okreće budućnosti.
Zbog čega ga je hapsio FBI
Na požutjelim novinskim člancima iz tog vremena spominju se kriminalne prijave protiv njega. Pavlović kaže za CIN:
“Nikada nisam uradio ništa u suprotnosti sa svojom savešću. Htjeli su da me unište. Sve je izašlo na vidjelo. Nisam bio kriv.”
CIN je u arhivama američke države Ilinois pronašao dokumente sa suđenja Pavloviću, uljučujući i transkript njegovog svjedočenja. Zamoljen za komentar, Pavlović pristaje da kaže “nekoliko rečenica” i kaže da je bio je žrtva advokata i srpskih iseljenika koji su mu zavidjeli na uspjehu.
Rekao je da su mu rivali “smjestili.” Te 1982. godine, tim federalnih agenata se obraća Pavloviću, pod krinkom kupaca zainteresovanih za skupe nekretnine i spremnih da plate u gotovini. Njegov advokat, nastavlja priču Pavlović, pripremio je strategiju za prihvat višemilionskih gotovinskih iznosa: novac će se deponovati na većem broju bankovnih računa u iznosima manjim od 10.000 dolara. Istražni organi su ovo nazvali pranjem novca, dodaje Pavlović.
Pavlović je 1986. godine pozvan da svjedoči pred američkim Okružnim sudom pod sumnjom da je primio 1.3 miliona dolara koje je trebao deponovati na račun u švicarskoj banci. Transkript njegovog svjedočenja otkriva da je on mislio da su ljudi od kojih je dobio novac trgovci drogom. Pavlović danas govori o toj epizodi: “Vidite, moj advokat je rekao Mike, ne možeš se boriti, bolje je da prihvatiš i ja sam rekao: OK.”
On dodaje da je osuđen na uslovnu kaznu, da nije bio u zatvoru i da više nikada nije došao u sukob sa zakonom.
Od kada je izašao iz federalnog pritvora u Čikagu sredinom osamdesetih, Pavlović je prevalio dug put…
Povratak u domovinu, izgradnja Pavlovića mosta
U domovinu se vraća pred samo izbijanje rata 1992. godine, sa velikom idejom. Ovaj bombastični i kontroverzni biznismen kojem je uzor direktor Mikrosofta Bil Gejts, prihvatio se izgradnje cijelog jednog grada, Slobomira.
A onda je odlučio da se bavi i obrazovanjem, pa je osnovao i Slobomir Univerzitet. Naziv mjesta i obrazovne institucije, koja je trebalo da učvrsti veze između BiH i Srbije, je igra riječi i potiče od spajanja imena bračnog para Pavlović – Slobodan i Miroslava.
Ali, za razliku od Univerziteta, na kome je prva generacija diplomirala 2007. godine, izgradnja grada nije odmakla daleko. Istina, na njegovoj veb stranici, Slobomir je prikazan kao napredan grad od 30.000 stanovnika, sa sportskim centrom, neboderom i stambenim zgradama.
Na crkvi u Popovima, čiju su izgradnju finansirali Pavlovići, nalazi se kamena ploča sa njihovom posvetom.
Srpska pravoslavna crkva dodijelila mu je orden Svetog Save, a takođe je primio i odlikovanje Srpske dobrovoljačke garde. Svoje građevine često ukrašava pločama na kojima su ugravirani njegovo ime i lik.
Hapšenje u BiH
Vlasnik “Pavlović banke” Slobodan Pavlović hapšen je i početkom 2016. godine po nalogu Tužilaštva Bosne i Hercegovine, zbog sumnji za malverzacije prilikom odobravanja kredita od 750.000 evra Miloradu Dodiku za kupovinu vile na Dedinju u Beogradu.
Tužilaštvo BiH vodilo je istragu protiv Milorada Dodika i više rukovodilaca u “Pavlović banci”, zbog toga što je, navodno, Dodiku omogućeno da 2008. godine, kada je bio premijer Republike Srpske, od te banke dobije kredit u iznosu od 750.000 evra za kupovinu vile u Beogradu, a da je kasnije, navodno, taj kredit banka otplaćivala u zamjenu za određene protivusluge.
Slobodan Pavlović je u pritvoru proveo mjesec dana, a prije hapšenja dva puta je bio na saslušanju u Tužilaštvu BiH.