Internet koristim dovoljno dugo da mogu reći da se sjećam raznih faza u razvoju društvenih mreža. Bez obzira što je od tada prošlo 15-ak godina, neke stvari su univerzalne i mislim da većina nas zna osnovne stvari o internet komunikaciji (npr. ako pišemo sve velikim slovima to u internet komunikaciji znači da vičemo).
Ono što me je na neki način natjeralo da malo razmislim o svemu je činjenica da se koristeći sve te tehnologije kojima je primarna uloga bila da nas zbliže, mi se sve više udaljujemo jedni od drugih.
Nezahvalno je da ljude dijelimo prema godinama, ali mene fascinira činjenica kako su stariji ljudi nekako drugačije shvatili sve to sa lajkovima, komentarima i naljepnicama. Sada će neko reći lako je njima, kada imaju vremena. Koliko god nama mlađima izgledalo neobično, ima nešto ljudsko u tome kada se tako neka osoba ljubazno zahvali svima za lajkove i lijepe riječi, ili ako neko napiše malo duži komentar koji se odnosi na neku temu. Bez imalo ironije, zaista se divim tim ljudima jer su nam svima pokazali da su društvene mreže mnogo više od naljepnice sa zecom i da iza svakog ekrana sjedi jedna osoba dužna poštovanja.
A šta imamo sa druge strane? Imamo nas, internet puritance koji mislimo da će nam se zid na Fejsbuku „isprljati“ ako podijelimo nešto što nije dovoljno lijepo, ili ako podijelimo apel za pomoć da ćemo „privući bijedu i bolest“. A pokušavamo iz petnih žila pokazati kako smo mi moderni i bez predrasuda.
To ne znači da treba da objavljujemo 50 objava u minuti i zatrpavamo svoj zid i druge ljude, modernim jezikom rečeno da ne spamujemo.
Slobodni smo ljudi, pa svako objavljuje ono što voli ili ono za šta misli da može biti korisno za druge ljude. Zato mi je pomalo nepristojno da bilo ko kritikuje svoje prijatelje i poznanike zbog njihovih objava. Javno, naravno. Ako stvarno mislimo da osoba ruši svoj ugled nečim, možemo joj se javiti privatnom porukom i skrenuti pažnju na eventualni propust. Ali ne, danas kao da se takmičimo ko će biti žešći na riječima, ironičniji, ciničniji… Kao da je to od presudnog značaja za život.
Ono što me posebno nervira, a radim to i sama, je to što smo umjesto riječi počeli masovno koristiti naljepnice i smajlije. Kao da je toliko teško drugarici, tetki, sestri napisati „Lijepo izgledaš danas”, pa neka bude i sa smajlijem, opet ima malo više topline.
Možda je tu pojavu izazvala druga pojava koja je njena suprotnost, a to je da neku objavu, pa i onu najobičniju tipa „lijep dan danas“ toliko zatrpamo komentarima koji, ne da nemaju veze sa objavom, nego kao po običaju nemaju veze sa životom. Priznajte da skoro svi to radimo. Nama je to tada zanimljivo, ali ljudima koji „nisu u priči“ to djeluje blago rečeno nebulozno. Nazvala bih to interna priča u javnom prostoru. Ipak, još uvijek mi se dogodi da budem učesnik takvih razgovora.
Kao što smo u stvarnom životu svi uglavnom fini i pristojni, ne bi bilo loše da malo te atmosfere prenesemo na internet. Nikada ne znamo kada će jedno naše „lijepa si“ nekome popraviti dan. Ako je iskreno i od srca. Jer iako je svijet virtuelan, mi smo stvarni i ne bi bilo u redu da govorimo nešto što ne mislimo.
Ines Erceg, olovka.info