Predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko posljednjih nedjelju dana je u žiži svjetske javnosti. Naime, pošto je prošle nedjelje osvojio više od 80 odsto glasova na predsjedničkim izborima i tako osigurao šesti mandat kao prvi čovjek te zemlje, državom su se raširili masovni protesti.
Nakon što su saopšteni rezultati izbora, nezadovoljni građani su pohitali na ulice Minska i drugih gradova u Bjelorusiji kako bi iskazali svoje nezadovoljstvo. Naime, oni smatraju da izbori nisu bili slobodni, te da je Lukašenko navodno lažirao rezultate.
U ocjeni da izbori nisu legitimni se slaže i Evropska unija, koja je nedavno saopštila da ne priznaje rezultate. Takođe, EU je najavila da će uvesti i sankcije Bjelorusiji zbog “neslobodnih izbora kao i brutalnog ophođenja policije prema demonstrantima”.
Lukašenko, međutim, smatra da su izbori bili legalni te ovo sve vidi kao pritisak zapada i želja NATO da se Bjelorusija potlači. Neki ga smatraju diktatorom, neki misle da je čuvar slobode i opotentnom zapadne političke hegemonije.
Zbog svega su vodeće političke stranke Evropskog parlamenta u zajedničkoj izjavi proglasile predsjednika Bjelorusije Aleksandra Lukašenka za nepoželjnog.
“Predsjednički izbori 9. avgusta u Bjelorusiji nisu bili ni slobodni ni pošteni. Vjerodostojni izvještaji dokazuju pobjedu Svetlane Tihanovske. Zbog toga ne priznajemo Aleksandra Lukašenka za izabranog predsjednika i smatramo ga persona non grata u Evropskoj uniji. Pridružujemo se bjeloruskom narodu u njegovom zahtjevu za novim i slobodnim izborima”, navodi se u zajedničkoj izjavi evroparlamentaraca.
Dolazak na vlast
Lukašenko je 1994. godine izašao na predsjedniče izbore kao jedan od kandidata. Osvojivši 45 odsto glasova, postao je prvi čovjek Bjelorusije i tako otpočeo “liderski staž” koji traje već 26 godina bez prestanka.
Ubrzo pošto je postao predsjednik, Lukašenko je održao govor pred ruskom Dumom i pozvao je na formiranje novog saveza slovenskih zemalja, te je 1999. godine formirana Unija Rusije i Bjelorusije.
Od ljubavi do “netrpeljivosti” prema Putinu
Kako tvrde poznavaoci prilika, Lukašenko je imao prisan odnos sa predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom. Bjelorusija je važila za velikog saveznika i prijatelja Moskve, ali su se stvari iskomplikovale 2017. godine.
Naime, kako su tada pisali mediji, Putinu su dojadile Lukašenkove igrice u kojima se istovremeno predstavlja kao prvi ruski saveznik i to debelo naplaćuje niskim cijenama nafte i plina, a sa druge strane šeretski namiguje zapadu u nagovještaju da bi i sa njima mogao doći do nekog dogovora.
Zvanični Minsk je podsjećanja radi 2016. godine oštro protestovao pošto je Bjelorusiji stigao račun za dugovanja za plin koji je iznosio oko 517 miliona evra.
Moskva je na to odgovorila tako što je ukinula tada snabdijevanje sirove nafta, a Lukašenko je u znak protesta tada povukao Bjelorusiju iz ekonomskog saveza na čelu sa Rusijom.
Neki smatraju da je to bio početak kraja prisnih odnosa dva lidera.
“Incident” na paradi u Moskvi
Potvrda o zategnutim odnosima stigla je u junu ove godine na obilježavanju 75 godina od pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu u Moskvi. Naime, nakon defilea na Crvenom trgu uslijedilo je polaganje cvijeća na Spomenik neznanom junaku, ali je tom prilikom predsjednik Bjelorusije učinio nešto što je, reklo bi se, razljutilo prvog čovjeka Rusije.
Poslije prikaza naoružanja, visoke zvanice ruskog predsjednika Vladimira Putina krenule su ka Spomeniku gdje su zastali da se svi okupe i u formaciji krenu da polože cvijeće.
U sredini je tada stajao predsjednik Putin, a sa njegove desne strane trebalo je da stoji kolega iz Bjelorusije Aleksandar Lukašenko.
Međutim, Lukašenko je prošao pored Putina i pomjerio formaciju kako bi stajao kraj predsjednika Kazahstana. Ovaj gaf Lukašenka nije prošao nezapaženo, što se dalo primijetiti po Putinovom izrazu lica.
Navodno se Lukašenko “svetio zbog sina”, jer se Putin nije rukovao sa Lukašenkovim sinom Nikolajem kada je pozdravljao veterane Drugog svjetskog rata.
Lukašenko, korona i zavjera svjetskih sila
Nalet korona virusa ne popušta i dalje. Prema posljednjim podacima, u svijetu je više od 21,3 miliona ljudi oboljelo, a više od 773.000 ljudi preminulo je od ovog virusa. Međutim, Lukašenko u najmanju ruku nije priznavao da korona virus uopšte postoji, već da je to pokušaj svjetskih sila da preoblikuju svijet po sopstvenom nahođenju.
“Zar nemate utisak da svjetske sile žele da preoblikuju svjetski poredak uz pomoć ove takozvane psihoze korona virusa, uključujući širenje infodemije”, upitao je početkom aprila Lukašenko.
On je podsjetio i na prijedlog Ujedinjenih nacija da se odštampa novac u visini od 10 odsto od svjetskog BDP za borbu protiv ekonomskih posljedica korona virusa.
“To je prazan novac. Američki dolar nastavlja da gubi vrijednost kao takav. Ko će dobiti te hiljade milijardi, kod koga će one završiti? Zar to neće dovesti do toga da bogati postanu još bogatiji, a siromašni, još siromašniji? Hoće”, poručio je tada Lukašenko i istakao da je još tada bio zabrinut za budućnost njegove zemlje.
“Svi govore: Nakon pandemije, svijet će biti drugačiji, i saglasan sam sa tim, ali gdje će biti naše mjesto u ovom novom svijetu? To je glavno pitanje za mene, ne ova koronapsihoza, ne infodemija”, naglasio je Lukašenko koji je odbio da uvede zatvaranje države i uvođenje karantina kao mjere protiv širenja korona virusa.
Krajem jula je kazao da je pobijedio “koronu na nogama”, odnosno da nije imao nikakvih simptoma.
“Bolje biti diktator nego gej”
Lukašenko se 1995. godine našao na udaru javnosti poslije izjave na osnovu koje su ljudi smatrali da hvali Adolfa Hitlera.
“Istorija Njemačke je kopija istorije Bjelorusije. Njemačka se podigla iz ruševina zahvaljujući čvrstom autoritetu i nije sve loše što ima veze sa Hitlerom. Red u Nemačkoj evoluirao je vijekovima i svoj vrh je dostigao pod Hitlerom”, kazao je tada Lukašenko.
Lider Bjelorusije je takođe privukao pažnju javnosti i 2007. godine govoreći o lošem stanju u gradu Babrujsk. Naime, u radio programu uživo kazao je da je to “jevrejski grad, i da Jevreji tamo ne mare za mjesto gdje žive”.
“Pretvorili su Babrujsk u svinjac. Pogledaje Izrael, bio sam tamo i vidio sam sopstvenim očima… Molim Jevreje koji imaju novac da se vrate u Babrujsk”, kazao je tada Lukašenko.
Takođe, 2012. godine izazvao je gnjev njemačke javnosti. Naime, tadašnji ministar spoljnih poslova Njemačke Gvido Vestervele pozvao je na samitu u Briselu da se uvedu sankcije koje bi uticale na Lukašenka da ne krši ljudska prava u Bjelorusiji.
Lukašenko je tada rekao da je bolje “biti diktator nego gej”, pošto ga je Vestervele nazvao “posljednjim diktatorom u Evropi”.
Ne živi sa ženom, ima vanbračnog sina Nikolaja
Lukašenko je 1975. godine oženio Galinu Želnerovič, inače djevojku koju je upoznao još u srednjoj školi. Kasnije u toku te godine, dobio je sina Viktora. Postaje otac po drugi put 1980. godine, kada su Galina i on dobili sina Dimitrija. Iako su i dalje u braku, Galina živi odvojeno u porodičnoj kući u selu blizu grada Šklov, a navodno ne žive zajedno od kada je Lukašenko postao predsjednik.
Prema pisanju svjetskih medija, Lukašenko je 2004. godine dobio sina Nikolaja. Iako nikada to nije zvanično potvrđeno, sumnja se da je majka djeteta Irina Abelskaja, njegova doktorka sa kojom je navodno u vezi.
Neki poznavaoci prilika smatraju da bi Nikolaj trebalo da bude nasljednik funkcije predsjednika. Lukašenko je to demantovao, rekavši da neće ostati na vlasti narednih 30 godina kada bi Nikolaj mogao da izađe na predsjedničke izbore i naslijedi ga.
Lukašenko je veliki obožavalac fudbala i hokeja, odbija da koristi moderne gedžete kao što su iPad i iPhone, a sebe deklariše kao “pravoslavnog ateistu”.