Rat u BiH je okončan pre skoro 26 godina, ali mine, koje su zaraćene vojske posijale devedesetih i danas ubijaju.
Doboj je grad koji je najviše u BiH pogođen ovim problemom, a životne priče žrtava svjedoče o razmjerama tragedije.
Uoči 4. aprila, Međunarodnog dana borbe protiv mina, ekipa Srpskainfo je posjetila Doboj, koji je i danas okovan sa 477 registrovanih minskih polja. Prema podacima Crvenog krsta, u ovom gradu živi više od 400 preživjelih žrtava mina. Od okončanja rata do 2014. na teritoriji Doboja desilo se 98 minskih nesreća, u kojima je poginulo 36, a povrijeđeno 98 ljudi.
Jedan od stradalih je i Petar Petrušić (43) iz dobojskog naselja Pridjel. Prošao je, kao mladić, sva eks YU ratišta, od Slovenije i Slavonije, do BiH, bez ijedne ogrebotine. I taman kad je pomislio da je imao sreće – postao je poslijeratna žrtva rata.
“Očišćen” teren
Šesnaest godina poslije Dejtona, 29. novembra 2011, Petar je stradao u eksploziji mine, u svom gradu, dok je s kolegama željezničarima krčio prugu. Dogodilo se to na terenu koji je zvanično bio „čist od mina“.
Samo jedna jedina mina usmrtila je dvojicu željezničara, a četvoricu teško ranila. Jedan od njih je, kasnije, umro od posljedica ranjavanja.
Bila je to zloglasna PROM 1: protivpješadijska rasprskavajuća odskočna mina, koju je teško primjetiti, a smrtonosna je. Eksplodira za sekund, pobjeći ne možeš. U krugu od 50 metara rasprskava ubitačne gelere. I ko se u tom krugu nađe mora imati vrašku sreću da preživi.
Petar je preživio. Dušan Petrović i Miroslav Nikić nisu.
Istog dana, gotovo u isti čas, na drugom kraju Doboja, u selu Svjetliča, zaselak Hodžići, mina je ubila mještanku Šazu Hasanamidžić. Njen suprug Salih je teško povrijeđen, nikad se od tih povreda nije oporavio.
Surova borba za koru hljeba
U ovom selu, opkoljenom minskim poljima, borba za preživljavanje je surova. Šaza je stala na minu, kažu jedni, dok je skupljala čaure zaostale iz rata, da bi ih prodala na otpadu i skuckala koju paru, da prehrani porodicu.
Drugi opet vele da su supružnici krenuli na njivu da obrađuju zemlju nadomak minskog polja, jer druge zemlje nemaju. U svakom slučaju, glave im je došla borba za koru hljeba.
Tog je dana Doboj zavijen u crno. Moglo je, kaže Petar Petrušić, biti i gore.
Ja sam, kao poslovođa, vodio željezničare u Ševarlije da iskrčimo prugu. Srećom, trojici njih sam rekao da ostanu u Pridjelu, da sačekaju dok ne prođe brzi voz. Da su pošli s nama i oni bi stradali – priča Petar.
Još se živo sjeća detalja nesreće.
Čučao sam, pa se pridigao i čujem kako Dule kaže: „J**o te ‘ljeb!“ Bile su to njegove posljednje riječi. Okliznuo se i zakačio minu. Drago je odletio u vazduh, pa pao na tucanik. Vikao sam: „Nosite ranjene, spasavajte ljude“. Bio sam pri svijesti, iako me je mina iskasapila – priča Petar.
Preživjele željezničare su spasli ribari, koji su im prvi pritekli u pomoć i pozvali hitnu.
Geleri godinama razaraju tijelo
Svi se oni i danas bore s posljedicama razarajućeg ranjavanja. Petar je ostao bez noge. Geleri su mu izrešetali abdomen. Ruku, desnicu, jedva je spasao, nakon nekoliko operacija i mjeseci upornog vježbanja.
Tijelo mu je i danas puno gelera. Rovare, bole, izbijaju pod kožu. Lani je, kaže, izvadio četiri gelera, a od nesreće je prošlo 10 godina.
Uprkos svemu, Petar se ne da. Ima plastenik, gaji povrće, ima ovce.
Nije mu teško ni da radi za zajednicu. Uređuje prostor oko područne škole u svom mjestu; kažu da nadaleko nema ljepšeg školskog dvorišta.
Od organizacije „Vorld Vižn“ je, u sklopu akcije za podršku ljudima koji su preživeli minske nesreće, dobio frezu. Njegove komšije i drugari kažu: koliko je vrijedan, trebalo mu je dati dvije freze.
Stalno nešto radim, vrtim se. I sve okrećem na šalu. To me spasava – veli Petar.
Pucali jedni na druge, sad se druže
I njegov drugar i sapatnik, Osman Huskić (45) iz Klokotnice, zna se našaliti, pogotovo na svoj račun.
Bio sam u izbjeglištvu i 1995. se vratim iz Slovenije. Hoću kući, pa hoću kući. Eto mi sad kuće – veli Osman.
Čim se vratio, Armija BiH ga je mobilisala i poslala na liniju.
Čekaj, stari, ti si onda pucao na mene – dobacuje mu Zoran Panić, predsjednik Udruženja amputiraca UDAS u Doboju i veteran Vojske Republike Srpske, koji je, kao i Osman, zbog eksplozije mine ostao bez dijela noge.
Pucao, veliš! Pa pucao si i ti u mene i šta ćemo sad – odgovara mu spretno Osman.
Osman, Petar, Zoran i drugi amputirci iz Doboja stradali od mina u ratu i miru, danas su drugari – pomažu se i podržavaju.
A ko je na koga, i koje ratne godine pucao, u Doboju je teško raspetljati. Jer, područje oko grada je bilo ispresijecano linijama fronta.
Tih linija odavno nema, ali su iza vojski ostala minska polja, koja ni danas nisu očešćena. Neka su označena, neka, tvrde mještani, nisu. Ni danas nije bezbjedno hodati šumama i livadama oko Doboja, u blizini nekadašnjih rovova.
Osman se zato, dok na jednoj nozi i jednoj protezi pješači, kilometrima uzbrdo, do svog skromnog imanja visoko iznad grada, strogo drži puta. Što je sigurno, sigurno je! Mora pješačiti, ovdje ne idu autobusi. Imao je automobil, ali ga je morao prodati. Muka natjerala.
“Sto puta sam prošao tuda, 101. put stradao”
Dok grabi uz brdo Osman, usput, priča. Eto, nije ga nevolja u ratu zadesila, nego poslije rata, 6. juna 1996. godine, kada je došao na porodično kućište, da raščisti dvorište i kuću, da se vrati na svoje.
Čini mi se da sam sto puta prošao istim putem i eto, 101. put stanem na minu. Uništi mi nogu, a umalo da i glavu izgubim. Sedam puta sam operisan, takoreći u posljednji čas su me ljekari u Tuzli spasili od sepse i tromboze – prisjeća se Osman.
Od kako je ostao bez noge, popustila snaga. Zidar je po struci, majstor, mora da živi od svog rada. Ne može se porodica izdržavati od 212 KM invalidnine i 50 KM dječjeg dodatka.
Mogu da radim, kako treba, tri četiri sata dnevno. Više ne mogu, posustanem – veli Osman.
Dvije kćerke je već udao, sada brine o bolesnoj supruzi, a valja na put izvesti i sina i najmlađu kćerkicu, koja ide u drugi razred. Ima kredit, rata mu je veća od invalidnine, ali morao je, kaže, da se zaduži, da sinu plati prekvalifikaciju. Hoće momak da nastavi školovanje, zapeo da bude modni kreator.
Čestit je, stvarno, u školi je bio najbolji i najmirniji, sve petice imao – hvali se Osman.
Priča kako se bori. Sagradio je novu kuću za svoju porodicu, na placu koji je sam iskrčio; prvo ga je očistio od mina, a onda od panjeva. Kupio je i šest dunuma zemlje, otplaćuje je na rate. Baš je ovih dana poorao svoju njivu. Peče rakiju, ali ne pije; sve proda, pa kupi hranu za porodicu.
Život među minama
Osman pokazuje šume oko njegovog sela, u kojima, kaže, još ima neočišćenih minskih polja.
Jedno takvo minsko polje nalazi se i iznad imanja Branka Simića u susjednom selu Stanić Rijeka. Kroz ovo selo prolazi entitetska linija, koja dijeli grad Doboj u Republici Srpskoj i opštinu Doboj Istok u Fedearaciji BiH.
Ova danas nevidljiva linija nekad je bila itekako vidljiva linija fronta. Fronta odavno nema, ali su mine ostale. Do kad će, ne zna se. Međunarodni donatori, koji podržavaju deminiranje, odavno su se okrenuli drugim zemljama. Mozambik je za 20 godina svoju teritoriju očistio od mina, BiH je, nakon 30 godina, daleko od tog cilja. Čišćenje od mina je skup sport.
Živimo ovdje, okruženi minskim poljima. Moramo se čuvati, nema nam druge – kaže Branko Simić, penzioner i nekadašnji rezervni kapetan u Vojsci RS.
Stradao 10 dana prije Dejtona
Amir Jusičić (45) nije uspio da se sačuva od mina. Ako ćemo pravo, nije ni imao bog zna kakvu šansu za to. Stradao je 1995. godine, deset dana prije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.
U ratu je ostao u svom rodnom Doboju. Kopao je rovove kao pripadnik radnog voda Vojske RS. I tako je, na Ozrenu, nagazio na minu. Deset dana prije kraja rata u BiH!
Da su diplomate bile malo hitrije, da je oružje utihnulo koji dan ranije, danas bi ovaj Dobojlija hodao na svoje dvije noge. Ali, ne vrijedi sad misliti o tome šta bi bilo, kad bi bilo!
Amira smo zatekli u njegovoj maloj radionici, pored kuće u kojoj živi. Uz pomoć CNC mašine, koju je dobio u sklopu projekta „Vorld Vižn“, izrađuje kutijice za nakit, suvenire i druge sitnice. Nije to, veli, neki biznis, od kojeg se može živjeti, više je pomoćno sredstvo, da se malo zakrpi tanušni kućni budžet.
Znate kako je kod nas, narod siromašan, gleda da kupi nešto za marku, dvije, kao kod Kineza. A i to pred Osmi mart, ili oko Božića i Vaskrsa. Ostalih dana u godini slabo, tanko – kaže Amir.
Bio je, veli, momčić, kad je stradao od mine i ostao bez noge. Ni školu nije završio na vrijeme; bio je drugi razred srednje, kad se zaratilo.
Poslije je završio, vanredno, i mašinsku i elektrotehničku školu, ali ne vrijedi. Pravi posao za redovnu platu nije uspio naći. Ni supruga nije zaposlena, imaju sina osnovca, deveraju, kao i mnogi drugi u ovoj zemlji.
Bilo bi mu, priznaje, još teže to deveranje da mu nije pomogao njegov prijatelj i sapatnik Zoran Panić. Zoka mu je pomogao da se izbori s birokratijom i dobije odgovarajući status i invalidninu. I nabavi prvu protezu.
Protezu ovih dana Amir ne nosi. Teška mu je, kaže, mora malo da se odmori, bar dva, tri dana.
I inače sam ovih dana loše. Težak sam, kao da mi je tijelo od olova. Naiđu takvi dani – priča Amir.
Kako teško, olovno teško, može biti proljeće, kad se sve budi i blista, dobro znaju mnoge Dobojlije. Pogotovo oni koji su zbog mina ostali bez noge, ruke, zdravlja… I oni koji žive pored minskih polja.
DEMINIRANJE ĆE POTRAJATI JOŠ 100 GODINA!
Ako se čišćenje mina nastavi dosadašnjom dinamikom, deminiranje u Doboju će potrajti narednih 100 godina, kaže Zoran Panić, predsjednik Organizacije amputiraca UDAS u ovom gradu.
Panić je 1992. godine, kao borac Vojske RS, na području Vozuće kod Zavidovića nagazio na protivpješadijsku minu, zvanu „pašteta“ i ostao bez stopala. U to vrijeme je imao 19 godina. Poslije rata se posvetio borbi za prava žrtava mina. Jedan je od osnivača Odbojkaškog kluba invalida „Doboj“. Kroz razne projekte, u saradnji s međunarodnim organizacijama, borio se za zaštitu ljudskih prava žrtava mina i drugih osoba s invaliditetom, a naročito za njihovo ekonomsko osnaživanje. Zagovornik je ideje da je radna terapija, najbolja terapija za sve stradale.
Ističe da je mnoge žrtve eksplozija u Doboju i drugim mjestima u BiH u minsko polje natjerala nužda.
Neki su išli da beru pečurke ili da sakupljaju staro gvožđe i čahure od municije zaostale iz rata, da ih prodaju na otpadu. Neki su vidjeli u šumi dobro drvo, koje mogu posjeći pa prodati, i sve su mislili, neće mene, poslužiće me sreća – kaže Zoran Panić.
Milkica Milojević, SrpskaInfo