Desetog septembra obilježava se 30 godina od masovnog egzodusa i stradanja Srba iz Vozuće u opštini Zavidovići.
Iako raseljeni na sve četiri strane svijeta, Vozućani ne prepuštaju zaboravu svoje poginule i nestale.
Pješačiće stazama egzodusa 22 kilometra i prisjetiti se svih koji su dali život za slobodu, i onih za kojima se još traga.
Vozućani tih ratnih godina nisu imali dileme – braniti i odbraniti vjekovna ognjišta. Radenko Đurić kaže da je to bilo pitanje opstanka.
Iz razloga što smo u Drugom svjetskom ratu tamo stradali, ubijeno preko 2.500 stanovnika i naša generacija nije htjela sebi da dozvoli da se istorija ponovi – kaže Đurić.
Kao jedina nepokorena, u okruženju odakle su Srbi protjerani, Vozuća se pokušavala održati. Sve do kobnog 10. septembra 1995. Srpske položaje napale su brojčano nadmoćnije muslimanske snage Drugog i Trećeg korpusa i odred “El mudžahedin”. Pomogao je i NATO, bombardovanjem strateških tačaka. Spaljeno je 30 srpskih sela i protjerano 1.920 srpskih porodica. Poginulo je 459 ljudi. Јoš se traga za 129 nestalih. Milenko Lazić oca traži punih 30 godina.
Dobio sam informaciju od jednog čovjeka koji je tada bio u Armiji BiH da ga je vidio zarobljenog kod neke grupe mudžahedina. 2000. godine su me pozvali iz Haškog tribunala, dao ime čovjeka, broj telefona i rekao da je on voljan da svjedoči. Međutim, ja tog čovjeka još uvijek viđam, nikad ga niko od njih nije pozvao – kaže Lazić.
Među zarobljenicima koji su preživjeli logore su i tri žene.
Za zločine nad Srbima osuđen je ratni komandant tzv. Armije BiH Rasim Delić, dok je Sakib Mahmuljin da bi izbjegao zatvorsku kapnu, pobjegao u Tursku. Za ostale zločince kazne nema. Vozućana danas ima svugdje, samo ne u Vozući. Tamo odlaze za vjerske praznike i na pješačenje stazama egzodusa, kada se prisjećaju stradanja i svojih poginulih i nestalih. Tako će i ovog 10. septembra – stazama kojima su zauvijek otišli iz svojih domova.
/RTRS/