Nije sramota školovati se za konobara, kuhara, poslastičara ili pekara jer ovo trogodišnje zanimanje otvara brojna vrata, poručili su maturanti dobojske Ugostiteljske i trgovinske škole, koja se nakon šest decenija postojanja bori za svakog svršenog osnovca.
“Nažalost, više od 50 odsto učenika uporno odbija da upiše neki zanat ili trogodišnju školu, međutim konkretno naša zanimanja, kulinarski tehničar, kuvar, poslastičar, pekar, pa i ostali zanati su vrlo traženi u našoj sredini, široj regiji, kao i u inostranstvu”, kazao je Stefan Pejić, koji je prošle godine stekao zvanje poslastičara, a za manje od mjesec će postati kulinarski tehničar. Na pitanje da li je već imao priliku da radi, odgovorio je: “Jesam, radio sam prošle godine u restoranu. Nisam još bio ni upisao četvrti stepen a već sam se bio počeo baviti slanim jelima. Imam ponudu i ovdje u Doboju gdje obavljam praksu, a i iz inostranstva”.
Maja Markanović iz Žepča obrazovala se za kuhara u rodnom gradu, a zatim je školovanje nastavila u Doboju, ali se, kaže, nije pokajala što je završila trogodišnju školu.
“Stvarno se dosta učenika stidi svog zanimanja ako je trogodišnja škola u pitanju, što je pomalo smiješno. I ja sam bila jedna od tih učenika dok nisam kasnije shvatila da ja sa tri godine znam možda više od nekog sa fakultetom. I da mi ne ide ovaj četvrti stupanj, ja i dalje imam osiguran posao. Ja sam završila tri godine i već imam osiguran posao, znači – ja u svojoj struci već mogu raditi. Zato mi je drago što sam tako postupila: završila prvo tri godine, a onda sam naknadno odlučila da upišem četvrti stupanj”, iskrena je Maja, koja dodaje da njena mama cijeli život radi kao kuhar, pa je odmalena dok je ona na poslu uvijek nešto spremala u kuhinji.
Trogodišnju školu su završile i sestre -bliznakinje Marija i Magdalena Đurić, koje su svoje vještine kao poslastičarke praktično već primijenile, a trenutno bruse znanje za kulinarske tehničare.
“Mene je to zanimalo. Kada sam upisala shvatila sam da to nije nešto od čega treba da bježim, nego je to u stvari nešto zanimljivo, ali ljudi to ne razumiju, možda potcjenjuju ili olako shvataju, kao da je trogodišnja škola nešto loše”, priča Marija.
“Kada je trebalo da upišem srednju školu bila sam onako totalno bez plana. U neku ruku sam pristala zato što je i ona, razmišljala sam – možda je zanimljivo, možda se i snađem u tome. Kasnije tokom školovanja baš mi se svidjelo i smatram da mogu u tome daleko da doguram”, kaže Magdalena.
Miroslava Jerinić Đukić, pedagog u Ugostiteljskoj i trgovinskoj školi, navodi da ključnu ulogu prilikom odabira zanimanja djece često imaju roditelji.
“Roditelji su u toj priči, ja bih rekla, koja je ostala iz onih vremena i socijalističke države da su zanimanja trećeg stepena manje vrijedna i nezanimljiva. Roditelji maštaju da djeci treba četvrti stepen, da upiše fakultet, kažem namjerno maštaju zato što nije svako za fakultet, a roditelji to ne vide. Nije lako ni srednju školu završiti, a kamoli fakultet, ko neće da uči džaba mu je sve”, ističe Jerinić Đukićeva.
“Šta je prednost zanata? Što oni imaju puno praktične nastave i zato kad završe tu školu apsolutno su konkurentni na tržištu rada. Djeci koja završe četvorogodišnju školu i fakultete treba jedan period da stvarno osjete radno mjesto, to možemo i mi potvrditi sa našim fakultetima. Prvih nekoliko mjeseci ti tek učiš šta ćeš da radiš”, poručila je Radmila Cvijanović, školski psiholog.
Sanja Čakarević, Nezavisne