Voz me je tog jesenjeg popodneva iskrcao pred starom dobojskom željezničkom stanicom, gdje se para još dizala nad šinama, a tragovi putnika nestajali u prašnjavom hodu po peronu. Samo nekoliko koraka dalje, odmah preko puta, stajala je zgrada koja mi je odmah privukla pogled: „Хотел и Ресторација Гриз“, uredna dvospratnica sa visokim prozorima i blagom patinom vremena po fasadi.
Ispred zgrade prizor vrijedan razglednice. Pod krošnjama nižeg drveća sjedila su dvojica muškaraca u narodnoj nošnji; jedan na stolici, drugi nadnesen nad njega, u razgovoru koji je, čini se, tekao bez ikakve žurbe. Pored njih stol prekriven kariranom prostirkom, nekoliko rasutih stolica i sitan šljunak koji je škripao pod nogama. Taj prizor bio je prva dobrodošlica koju mi je Doboj pružio.
U predvorju hotela dočekala me toplina voskom ispoliranog poda i miris svježe kuvane kafe. Tu sam sreo vlasnika hotela Maksa Griza, gospodina dostojanstvene pojave: uredno odjevenog, staloženog, s blagim osmijehom i jedinstvenim držanjem.
„Dobro nam došli, gospodine. Nadam se da će vam Doboj ostati u lijepom sjećanju,“ rekao je dok mi je predavao ključ s teškim mesinganim privjeskom.
U prizemlju se nalazio poznati à la carte restoran, ponos čitavog grada. Kao aperitiv poslužen mi je specijalitet koji svaki putnik spominje: rakija iz čuvene destilerije Dojčina Petrovića i Jozefa Pesaha, bistra i mirisna, u koju se, kako kažu, ulijeva dio zanatske vještine i dobojske duše.
Večera je bila istinski užitak: teleći ragu što se topi pod viljuškom, domaći hljeb koji je još zadržavao toplinu peći, i kolač od maka za kraj, napravljen po receptu kuće. Usluga je bila nenametljiva, ali savršena, baš onakva kakva se očekuje u etabliranom domu putnika.
Veče sam završio ponovo napolju, posmatrajući prolaznike koji razgovaraju, kao da vrijeme u Doboju teče sporije nego drugdje. Taj prizor: hotel, ljudi, tišina pod krošnjama, utisnuo mi se u pamćenje više nego ijedna znamenitost velikih gradova.
“Bosanski glasnik” iz 1939. – Nepoznat autor