Srpska pravoslavna crkva i njeni vjernici danas slave Đurđevdan, dan posvećen Svetom Georgiju, velikomučeniku i pobedonoscu. Ovaj praznik smatra se jednim od najvažnijih za pravoslavne Srbe.
Georgije je rođen u drugoj polovini trećeg vijeka u Maloj Aziji i kao veoma mlad postao vojvoda u vojsci rimskog imperatora Dioklecijana. Braneći hrišćansku vjeru i protiveći se progonima hrišćana, bačen je u tamnicu i osuđen na najteže muke. Vidjevši da muke ne mogu da slome ni tijelo ni Georgijevu vjeru, Dioklecijan je odlučio da ga pomiluje pod uslovom da prinese žrtvu rimskim božanstvima – što je Georgije odlučno odbio.
Motiv Georgija koji kopljem ubija aždaju, simbol paganskog zla, dio je hrišćanske mitologije i čest ikonografski prikaz koji oslikava pobjedu vjere nad zlom.
Praznik Đurđevdan smatra se danom kada se zima zvanično završava i počinje ljeto, a vezuje se i za zdravlje ukućana, plodnost stoke i dobre usjeve. Po narodnom vjerovanju, ovim praznikom se ispraća zima i dočekuje proljeće – od ovog dana priroda se preobražava i po običaju ljudi provode noć na proplancima i planinama.
Običaj je da se na uranku mladi opasuju vrbovim prućem “da budu napredni kao vrba”, kite zdravcem “da budu zdravi kao zdravac”, koprivom i selenom “da im duša miriše kao selen”. Uveče, uoči Đurđevdana, neko od ukućana nakida zelenih grančica u najbližoj šumi i njima okiti vrata i prozore na kući – sve kako bi godina i dom bili berićetni.
Suština slave, kako naglašavaju sveštenici, ostaju molitva, slavski hljeb, koljivo, svijeća i kadionica – a hrana je u drugom planu.
Svim slavoprazničarima – srećan i blagosloven Đurđevdan!