BiH

Odavno je na ovim prostorima jasno da ne postoji lična ili moralna odgovornost za izgovorenu javnu riječ, a ni “javnost” uglavnom nema ozbiljnih reakcija ma šta te izgovorene riječi sadržavale.

Tako je Vedran Gligorić, predsjednik Gradskog odbora Socijalističke partije u Doboju, početkom ove godine iznebuha organizovao javno obraćanje na temu prodaje, a kasnije i rušenja nekadašnjeg dobojskog industrijskog giganta “Trudbenika”. Osim standardnih tema vezanih za “Trudbenik” i zemljište na kojem se fabrika nekad nalazila, Vedran, odnosno dobojska Socijalistička partija, povezali su sa “Trudbenikom” još nekoliko do sad nepominjanih tema… Gligorić je čak kao glavnu tezu postavio pitanje, a na youtube kanal dobojske SP, nazvan”Crvena zora“, postavljen je video sa Gligorićevim obraćanjem javnosti koji i naslovljen glavnim Gligorićevim pitanjem – “Da li se desilo nesavjesno uklanjanje radioaktivnog materijala iz laboratorije Trudbenik?

Kako i možete čuti i vidjeti u prilogu postavljenom na kanalu SP Doboj, vezana je ta navodna radioaktivnost i sa Regulacionim gradskim planom na početku izlaganja, “izvor” informacija o “Černobilju u Doboju” su bili, kako je sam predsjednik dobojskih socijalista rekao, “zabrinuti (su)građani”, pominjao je Vedran i “Trudbenikovu” laboratoriju koja je “ispitivala teške metale”, “pokuse vezane za iridijum”…

Svega se tu nabacalo, vezale nepovezive stvari, a pročitaćete u daljem tekstu argumente i činjenice iz kojih se vidi da to nema ama baš nikakve veze sa realnošću i stvarnom situacijom u Doboju na mjestu sadašnjeg gradilišta najvećeg tržnog centra u regiji na mjestu gdje je nekad bio gigant SFRJ industrije “Trudbenik”.

Kad se posjeduju prave i provjerene informacije, kompletno izlaganje Vedrana Gligorića o “teškim” metalima je izgledalo neozbiljno u stilu “nešto mi je neko rekao, nije baš do kraja sve objasnio, ali eto – neka se nešto priča i talasa pa ćemo vidjeti da li će neko i kako reagovati”. Čini se da ga niko i nije baš ni uzeo za ozbiljno, jer takva tema bi u relativno maloj sredini kao što je Doboj izazvala ozbiljnu rekaciju, zar ne?

Zar ovo, da u tome iole zbilje i istine ima, ne bi trebalo zainteresovati, recimo Fond za zaštitu životne sredine i energetsku efikasnost Republike Srpske u Banja Luci na čijem je čelu Vedranov partijski kolega i doskorašnji predsjednik GrO SP Doboj i rođeni Dobojlija Srđan Todorović. Em bi se Institut kao institucija trebao za ovo zainteresovati jer mu je ugrožena ekologija i direktnoj nadležnosti, em bi g-din Todorović kao Dobojlija i poslanik u NSRS trebao biti za ovo “zabrinut”. A nisu zabrinuti, ili to barem do sad nisu iskazali. Ni Institut, ni g-din Srđan Todorović.

Ili recimo, zar ne bi trebalo biti za ovo zainteresovano Ministarstvo energetike i rudarstva Republike Srpske (pogotovo ovaj energetski dio) koje je pratilo i bilo upućeno u cijeli proces privatizacije i sva dešavanja sa dobojskim “Trudbenikom”, a na čijem je čelu (opet) Srđanov stranački kolega, prvi čovjek SP i ministar u Vladi Republike srpske dr Petar Đokić. Da ima imalo realnog u Gligorićevoj priči treblo bi biti zainteresovano i “zabrinuto”, ali nije… Ni ministarstvo, niti ministar dr Petar Đokić.

Ili recimo, zar se ne bi trebala za ovo zainteresovati Državna regulatorna agencija za radijacijsku i nuklearnu sigurnost BiH (DARNS). Pa da ima imalo istine i u tragovima trebala bi. Ali nije i neće.

Zašto sve ove institucije nisu zainteresoivane, a ni “zabrinute” izlaganjem prvog dobojskog socijaliste Vedrana Gligorića? Pa zbog sljedećih činjenica dobijenih od stručnog osoblja koje se ovime u “Trudbeniku” bavilo:

• “Trudbenik” je nekadašnja dobojska fabrika kompresora i opreme, svjećica i pneumatskih alata osnovana 1949. godine i radila je sve do 5. oktobra 2015. Za ovu priču zanimljiv je ovaj dio djelatnosti “Trudbenika” gdje se pominje “oprema”. Naime, Trudbenik je, između ostalog, izrađivao i boce za komprimovani vazduh / vazduh u bocama se skladištio pod visokim pritiskom. Kao takve, ove boce su morale biti izrađene u skladu sa najvišim kriterijumima i podlijegale su rigoroznoj kontroli kvaliteta izrade, a pogotovo dijelova tih boca koji su vareni, odnosno kvalitetu tih varova;
• Prema visokim, međunarodnim standardima, ukoliko su ovi varovi na komprimovanim bocama rađeni limovima debljine više od 8mm, moguće je provjeru kvaliteta vara raditi ULTRAZVUČNOM DIJAGNOSTIKOM (korišten ultrazvuk) ili RADIOGRAFIJOM (korišteni radioaktivni izotopi);
• Varove koji su rađeni tzv “tankim limovima” (8 mm debljine ili manje) obavezno je bilo provjeratavi isključivo RADIOGRAFIJOM;
• Za vrijeme postojanja SFRJ, odnosno do rata, “Trudbenik” je RADIOGRAFIJU (provjeru kvaliteta varova na komprimovanim bocama na kojima su varovi rađeni tankim limovima ispod 8 mm debljine). Taj dio posla pri kojem su se koristili radioaktivni izotopi) je uglavnom rađen u Trudbenikovoj organizacionoj jedinici u Tesliću. Manji dio ovo posla je rađen do rata u dobojskom “Trudbeniku” i u tu svrhu je postojala laboratorija u krugu fabrike koja je zidana od debelog betona po najvišim standardima za izgradnju tog tipa objekata kako ne bi dolazilo do eventualng curenja radioaktivnog materijala;
• Radioaktivni izotopi u to vrijeme nabavljani su isključio u nuklearnom institutu u Vinči pod posebnim procedurama i sa posebnim načinom transporta;
• “Trudbenik” je u SFRJ nabavljao minimalne količine tih radioaktivnih elemenata koje su bile dovoljne za 3/4 mjeseca laboratorijskih potreba za RADIOGRAFIJU u fabričkoj laboratoriji;
• Od izbijanja rata u SFRJ pa sve do konačne prodaje “Trudbenika”, u Tesliću i u Doboju NIKAD NIJE NI POKUŠAN, NITI uspostavljen rad laboratorije koja je imala potrebu nabavljati RADIOAKTIVNE IZOTOPE tako da NIKAD OD IZBIJANJA RATA U DOBOJ NIJE DOPREMAN RADIOAKTIVNI MATERIJAL;
• Od rata “Trudbenik” je za sve laboratorijske dijagnoze kolje su eventualnio uključivale i RADIOGRAFIJU nije radio samostalno nego je za tu svrhu koristio uslugu jedne od agencija u BiH akreditovanih i specijalizovanih za tu vrstu posla – usluge agencije iz Tuzle koja je sva testiranja radila svojom opremom i materijalima.

I to je cijela istina i korištenju radioaktivnih materijala u Doboju nekad i sad. Da se samo malo potrudio, Vedran Gligorić bi lako došao do istih odgovora. Da se malo potrudio, ali nije. Nimalo. Nije jer to i nije bila svrha pojavljivanja u javnosti. Trebalo je opet u nekakvom (bilo kakvom kontekstu) pomenuti Regulacion plan na početku obraćanja i na kraju i Urbanistički plan grada Doboja.

Radioaktivnost uvijek interesantna tema

Za “trenutak pažnje” pominjanje radioaktivnosti je idealno jer dovoljno je aktuelno i interesantno za Holivud (film “Openhajmer”), mnogo puta za film ili seriju obrađivana tragedija u Černoblju ili čak i srpsku kinematografiju u obliku aktuelnog filmskog hita Dragan Bjelogrlića “Čuvari formule” koji se bavim nuklearnim incidentom kasnih pedesetih godina prošlog vijeka u već pominjanoj Vinči.

Uprkos bespotrebnom i prema Dobojlijama neodgovornom pokušaju dobojskih socijalista predvođenih Vedranom Gligorićem da i Doboj uvrste na mapu “radioaktivnih” problema, nimalo veze to sa istinom nema i ne treba koristiti “teške” metale i još teže neutemeljene priče za tračak, barem i lokalne slave.

Na sreću izgleda da će problem Trgovske gore i dalje ostati jedina realna radioaktivna opasnost za BiH na koji bi se i institucije i BH javnost trebale usmjeriti.

Za kraj, ako već treba naglasiti, evo Vedranu i odgovora ukoliko ga odgovor uopšte interesuje: “U Doboju se NIJE desilo nesavjesno uklanjanje radioaktivnog materijala iz “Trudbenikove” laboratorije, jer ga u doboju više od tri decenije nije ni bilo.

/olovka.info/