U Prijedoru će sutra u 19 časova biti održan Dan sjećanja na stradale i prognane Srbe u pogromu “Oluja”. Ovaj grad, u avgustu 1995. godine bio je prva “sigurna stanica” za više od stotinu hiljada srpskih izbjeglica iz Hrvatske.
Prijedorčani su im pomogli i pružili podršku kada im je bila najpotrebnija.
Mnogi od njih u Prijedoru su pronašli svoj novi dom!
Prijedor je bio prva stanica za oko 100 hiljada Srba, uglavnom iz Banije i Korduna, koji su, spasavajući živu glavu pred hrvatskom vojskom u zloglasnoj Oluji, žurno napustili vjekovna ognjišta. Većina njih zauvijek. Prijedorčani su im nesebično pružili prvo utočište, veliku podršku i bar djelić sigurnosti. Prijedor su tih dana zvali “ušćem” najtužnijih srpskih kolona.
Prijedor je u prvoj polovini avgusta 1995. godine za Srbe prognane iz Hrvatske bio “prva slamka spasa”. Gotovo svi mještani stavili su se u “službu pomaganja” hiljadama izbjeglica koje su neprestano pristizale sa svih strana.
Ti dani bili su pravi pakao, sjeća se Slaviša Knjeginić, jedan od onih čija kuća je bila otvorena za sve one kojima je trebala pomoć, a takvih je bilo mnogo.
U mojoj kući je bilo oko stotinu ljudi. Da vam ne slažem brojku, vrata su bila otvorena, telefon je non stop zvonio… Poslije toga zaista moram da kažem da nam Telekom, zapravo Pošta, nisu naplatili te račune, jer su bili ogromni. Vi niste mogli kalkulisati, da nekom kažete ne može, to bi bilo glupo. I ne samo moja kuća, vjerujte u svim sve kućama u Urijama je bilo 60, 70 ljudi – priča Knjeginić.
Svi oni koji su tih dana prošli kroz Prijedor sjećaju se velikodušnog gostoprimstva. Mnogi od njih odlučili su da ovdje ostanu, naprave novi dom i svoja vjekovna ognjišta gradom na Sani.
Završila sam srednju školu ovdje, zaposlila se, osnovala porodicu, rodila djecu. Koliko god je meni Knin u srcu, i koliko god je meni drag svaki onaj kamen tamo, ja punih usta mogu reći da je Prijedor moj dom – navela je Јelana Đaković, iz Knina, nastanjena u Prijedoru.
Dom Јelene Đaković u prijedorskom Starom voćnjaku odiše uspomenama na Dalmaciju. S mužem i četvoro djece brine o smokvi, vinovoj lozi… Nju i njenu porodicu, Prijedor je, u najtežim trenucima prihvatio na najbolji mogući način i zbog toga,kaže, ovo je sada grad koji smatra svojim.
Јa se smatram Prijedorčankom. I ovdje ne dam da me zovu izbjeglicom, ni prognanim licem, ni išta. Јa sam Prijedorčanka i to je to – kaže ona.
Sjećanje na strašno vrijeme, kada je Prijedor, koji je kroz istoriju i sam podnio veliku žrtvu, bio prva “sigurna stanica” za hiljade nesrećnih ljudi, protjeranih iz Krajine, naša je obaveza i dužnost, kažu u gradskoj upravi.
Trebamo svi zajedno da pošaljemo jednu poruku iz Prijedora, a to je da se nikad nikom ovakve stvari ne dese, i da se nikad ne zaborave. Poštojemo naravno sve žrtve. Posebno nas vrijeđa kad sa druge strane veličaju ove za nas teške trenutke. Mi ćemo ovdje pokazati ljudskost, pokazati dostojanstvo – istakao je gradonačelnik Prijedora Slobodan Јavor.
Za sve Srbe koji su u avgustu 95. godine zauvijek protjerani s vjekovnih ognjišta u Hrvatskoj, zloglasna “Oluja” je pogrom i zločin bez presedana.
Sa vjekovnih ognjišta protjerano je više od 220.000 Srba iz Krajine a više od 1890 je poginulo i nestalo.
/RTRS/