Besplatni džoint, vaučeri, skurilne diplome… Raznim se metodama pokušava motivisati ljude na vakcinaciju. Skepsa oko vakcinacije je tradicija.
U SAD-u kampanja vakcinisanja napreduje ubrzanim tempom. Gotovo 50 posto američkih građama već je primilo prvu dozu vakcina, 38 posto drugu.
Na početku ove godine je bilo problema oko nabavke vakcina, nije ga bilo dovoljno ali situacija u američkim centrima za vakcinaciju se u međuvremenu kompletno promijenila. Sada je ponuda vakcina veća od potražnje. Sve češće se naime događa da raspoloživa vakcina ne može biti iskorištena jer nema ljudi koji se žele vakcinisati. I zato aktivisti, vlasti i preduzeća već neko vrijeme pokušavaju motivirati ljude da dođu na vakcinaciju pa i neobičnim akcijama.
Ljuskari za vakcinu
Vlasti američke savezne države Ohio svake sedmice organizuju lutriju, građani koji su se vakcinisali svake sedmice mogu osvojiti milion dolara. U New Yorku je koncem aprila svaka osoba koja je primila prvu dozu vakcine imala pravo na besplatni džoint. Maine je pokušao “privoljeti” ljude da se vakcinišu podjelom besplatnih lovačkih licenci, a prije nekoliko dana je jedna akcija grada New Orleansa izazvala pažnju medija, za svaku ubrizganu dozu vakcine građani su dobijali pola kilograma ljuskara.
Ali u drugim dijelovima svijeta se praktikuju brojne kreativne ideje kako bi se povećao broj vakcinisanih. U indijskom Rajkotu zlatari vakcinisanim ljudima poklanjaju zlatne ukrase za nos, u Rusiji i Srbiji se dijele vaučeri za kupovinu u dućanima, a u rumunskoj Transilvaniji moguće je primiti vakcinu i u Drakulinom dvorcu, prigodno se vakcinisanim osobama dijele i diplome kojima se “verificira” njihova besmrtnost, prenosi Deutsche Welle.
Skepsa usprkos poticajima
Iako su neki od ovih poticaja na prvi pogled skurilni, taj pristup nije nikakva novost. “Sličnih je akcija bilo već početkom 19. stoljeća, tada se ljude vakcinisalo protiv boginja”, kaže medicinski historičar Malte Thießen. Ovaj naučnik iz Münstera u svom se istraživačkom radu bavi i historijom vakcinacije.
“I tada je vakcina bilo novo, a skepsa dosta velika. Zato su vlasti dijelile prehrambene namirnice, poklanjale slatkiše ili čak medalje kao potvrde vakcinisanja, sve su to bili poticaji da se ljudi dobrovoljno vakcinišu.”
Skepsa protiv vakcinisanja je stara kao i samo vakcinisanje. I odavno je to veliki problem, kako kažu nadležne institucije. Već krajem 2018, prije izbijanja pandemije koronavirusa, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je priopćila kako je “nespremnost na vakcinaciju” jedna od deset najvećih zdravstvenih opasnosti u svijetu.
Život u eri imunizacije
Razlozi za to su itekako raznoliki, tvrdi Thießen: “Na jednoj strani vakcinacija je u kontradikciji za zdravim razumom. Nešto mi dakle biva ubrizgano u tijelo, nešto zbog čega u načelu mogu i postati bolestan, i to bi me onda trebalo zaštiti.” Vakcinaciju se često doživljava kao umjetnu “intervenciju” u prirodni tok stvari, dodaje naš sugovornik: “Postoje i neke predodžbe o tome da je za prirodni proces razvoja tijela bolje svojevrsno očvršćivanje, znači apsolviranje neke bolesti.”
A osim toga, kaže Thießen, mnoge su kampanje vakcinisanja u industrijskim zemljama doslovno postale žrtve vlastitog uspjeha: “Mi danas zapravo živimo u eri imunizacije.”
Bez obzira radi li se o rubeoli, tifusu, dječjoj paralizi ili boginjama: “Iz naše je svijesti gotovo u potpunosti nestala predstava da su zarazne bolesti nešto opasno i to upravo zahvaljujući tome što smo ih dobrim dijelom eliminirali iz našeg svijeta učinkovitim kampanjama vakcinisanja od 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća.”
Vakcinaciju se doživljava i kao dio nacionalnog zdravstvenog programa. Kako kaže Thießen “zato se kod vakcinisanje uvijek radi i o tome koliko ja ustvari vjerujem vlastitim državnim institucijama.” To se, kako napominje ovaj stručnjak, pokazalo na primjer i u Francuskoj, gdje je nepovjerenje prema državnim institucijama tradicionalno veće nego u Njemačkoj. “I eto, tamo je spremnost na vakcinisanje odmah bila manja nego kod nas.”
Upravo se te iste argumente može pronaći u istraživanju United States Census Bureau, po kojem više od 20 posto Amerikanaca još uvijek oklijeva da se vakciniše. Nepovjerenje prema vakcini, ali i prema vladi su među najčešće navedenim argumentima protiv vakcinacije. Više od 20 posto ispitanika je reklo: “jednostavno ne vjerujem da mi to treba.“
Protivnici, skeptici, gunđala
I upravo u tome mnogi, a ne samo Malte Thießen, vide i najveći problem. Jer često se po pitanju manjkave spremnosti na vakcinisanje uopće ne radi o konkretnim rezervama protiv samog vakcinisanja. U načelu se treba pritom razlikovati tri grupe građana, pojašnjava naš sugovornik.
“Tu su gunđala, često je to pitanje komocije. Onda imamo skeptike, ljude koji uopće nisu generalno protiv vakcinacije, ali žele sve znati u detalje, o čemu se radi i što se radi. I tu su onda još i protivnici vakcinisanja, oni su generalno protiv vakcinacije i onda pritom argumentiraju uz pomoć teorija zavjere. Ali ta treća skupina, protivnici vakcinisanja, to je najmanji dio populacije.”
Načelno, kako napominje Thießen, kod svih dosadašnjih kampanja vakcinisanja uočen je udio od oko 2-5 posto apsolutnih osporavatelja vakcinacije. “S njima se mora živjeti, s drugima se može pričati.“ Na primjer uz pomoć prosvjećivanja i apela. “Ali u 20. stoljeću se sve više iskusilo da ljudi ustvari ne moraju uvijek doći na vakcinisanje, već da i vakcinisanje može doći do ljudi”, kaže Thießen, te dodaje, “i to uz pomoć mobilnih timova, punktova za vakcinisanje u supermarketima ili u gradskim vijećnicama.”
Također i neobičnim akcijama kao što je provode gradske vlasti New Orleansa. U roku od samo tri sata podijeljeno je preko 60 kilograma jastoga, odnosno ubrizgano 125 doza vakcina. “To možda u prvi mah zvuči banalno i smiješno, pola kila ljuskara za jednu vakcinu”, priča Thießen.
“Ali upravo to otkriva jednu važnu stvar: da su ljudi lijeni. I to opet na drugoj strani pokazuje, što je neki proces organizovan jednostavnije, on je i uspješniji. I upravo to je često i rješenje problema.”