Udruženje ratnih vojnih zarobljenika “Vijenac, Vozuća i ostali” sa sjedištem u Doboju obilježilo je krsnu slavu Blagovijesti i 28 godina od izlaska posljednje grupe Srba iz muslimanskih logora u Tuzli i Zenici.
Udruženje danas broji oko 260 članova, od nekadašnjih 300, koji su tokom ratnih dejstava u logorima prošli najgore torture i nezadovoljni što izvršioci i nalogdavci ni danas nisu dostupni ruci pravde.
Potpredsjednik ovog Udruženja Ninko Đurić, koji je u zarobljeništvu proveo sedam mjeseci prošavši sedam kazamata na području Tuzle i Sarajeva, a slobodu ugledao tek 24. marta 1996. godine, skandaloznim smatra što presuđeni ratni zločinac Sakib Mahmuljin u Turskoj izbjegava osmogodišlju zatvorsku kaznu na koju je osuđen.
“Zapanjujući je muk međunarodne zajednice i svjetskih medija da se olako prelazi preko činjenice da je ratni zločinac Sakib Mahmuljin utočište našao u Turskoj, u zemlji iz koje je on dočekivao karavane mudžahedina”, rekao je Đurić novinarima.
On je nezadovoljan i što pravosuđe u BiH i poslije tri decenije ne sprovodi nalog Haškog tribunala, koji je naložio da zbog zločina na Vozući, osim bivšeg komandanta takozvane Armije BiH Rasima Delića, pravdi budu privedene “i ostale glavosječe” iz te takozvane armije.
“Mi se sjećamo detalja iz onog propagandnog filma odreda `El mudžahid` kako onaj mudžahedin vitla sjekirom zajedno sa svojom sabraćom. On nikada nije priveden pravdi i posljedica toga je da je prije godinu dana ponovo sjevnula sjekira, da li tog istog mudžahedina, njegovog sabrata ili potomka u Vozući, kada se na meti našao dom povratnice starice sedamdesetosmogodišnje Ljeposave Petković”, rekao je Đurić.
Đurić je naveo da mu je tada posebno zasmetalo prisustvo Duške Jurišić u svojstvu zamjenika ministra za ljudska prava i izbjeglice u Savjetu ministara, za koju kaže da je tokom ratnih dešavanja po zlu pamte Vozućani.
“Po tome što je ona kao megafon antisrpske propagande Alije Izetbegovića pravila specijalne emisije javljajući da je Vozuća `oslobođena`, slaveći pri tome mudžahedine iz Saudijske Arabije”, rekao je Đurić.
Svečanosti je prisustvovao i predsjednik Saveza udruženja logoraša Republike Srpske Anđelko Nosović, koji je rekao da kao organizacija nastavljaju misiju dokazivanja stradanja srpskog naroda na području BiH u okolnostima kada se Republici Srpskoj stalno nameće da je genocidna – od strane dijela međunarodne zajednice, i njihovih domaćih pomagača, a koji su omogućili da te iste mudžahedinske glavosječe dođu na ove krajeve.
“Moramo biti svjesni da za Srbe nema pravde na ovim prostorima, moramo biti svjesni da moramo braniti sebe i svoju Republiku Srpsku”, rekao je Nosović.
Nekadaši srpski logoraši i danas zbog pretrpljenih trauma nerado se odluče da govore o svom stradanju.
Milovan Rauković iz Stanara ispričao je da je zarobljen 1994. godine na Vijencu, a da je u centralnom zatvoru u Tuzli boravio nepunih 20 mjeseci.
“To je bio užas. Maltretiranje, udaranje. Hrane nema, toaleta nema. Prisilni rad… Sve najgore”, prisjetio se Rauković i naveo da mu je nakon ranjavanja zdravstvena pomoć pružena tek nakon dva dana.
Njegov sunarodnik Zlatomir Bajić rekao je da su po zarobljavanju sprovedeni na ispitivanje u Lukavac, a potom u centralni zatvor u Tuzlu, gdje su uz mnogobrojna suđenja i mučenja bili primorani i na kopanju rovova i tranšea.
/SRNA/