U Bosni i Hercegovini je sve više maloljetnika koji posjećuju sportske kladionice, a zabrinjavajuće je da su u pitanju oba pola. U uslovima loše materijalne situacije, igre na sreću mnogi vide kao prečicu kako bi se stiglo do lake zarade. Posljedice su višestruke, a u prevenciji je najbitnija uloga roditelja, obrazovnog sistema, ali i države.
Na nivou BiH preciznih podataka o učestvovanju mladih u igrama na sreću nema, ali procjenjuje se da je taj broj zabrinjavajući. Nema ni ponuđenih sistemskih rješenja za preventivno i interventno djelovanje ključnih institucija u društvu. Ombudsman za djecu Republike Srpske podsjetila je da je entitetski Zakon o igrama na sreću jasan. Mlađima od 18 godina zabranjeno je učešće u igrama na sreću i ulazak u prostorije u kojima se organizuju. Pa ipak…
“Mi gubimo djecu. Djeca se otuđuju od porodice, gube svoje pozitivne vrijednosti. Zapostavljaju obaveze u porodici, zapostavljaju obaveze u školi…”, pojašnjava Dragica Radović, Ombudsman za djecu RS.
Posljedice su višestruke. Prije svega, tu je potencijalna opasnost od razvijanja bolesti zavisnosti, jer patološko kockanje predstavlja jedan od njenih najtežih oblika.
“To veoma često bude znatiželja. Prosto, djeca probaju, da vide kako to ide. I onda kod svih, uopšteno, bolesti zavisnosti stvara se ta zavisnost, kompulsija i onda odjednom nastavljaju da to rade i ne mogu da izađu iz tog začaranog kruga”, ističe Oleg Grubač, psihijatar.
Povećanju broja mladih koji se kockaju doprinosi i to što su one lako dostupne. Takođe, većina maloljetnika usvajaju modele ponašanja odraslih u vlastitom porodičnom okruženju, te koriste odsustvo odgovarajuće pažnje i reakcije nadležnih. Jer u BiH regulativni okvir postoji, ali je njegova primjena upitna.
“Ta kulturna praksa se može depopularizovati, prvenstveno, javnim kampanjama kojima bi cilj bio podizanje svijesti o štetnosti takve prakse. Državni organi bi onda trebalo da pojačaju efikasnost tih zakona kroz slanje inspekcijskih organa, kroz pojačano prisustvo drugih organa države, u smislu da se zaista kontroliše, pa i zabrani maloljetnim licima da igraju igre na sreću”, kaže Samir Forić, sociolog.
Činjenica da živimo u državi u kojoj većina stanovništva živi ispod granice siromaštva, dodatno utiče na povećanje učešća i odraslih i mladih u igrama na sreću. S druge strane, stručnjaci upozoravaju da kockanje nikada ne dolazi kao izolovan problem.
“Kada adolescent uđe u taj svijet kocke, onda, uglavnom, postaje nezasit i nisu uopšte rijetke situacije krađe od roditelja, krađe od druge djece i tako dalje, kako bi mogli da ostvare veći ulog, a samim tim i veću dobit. Ali i kod zrelijih ljudi postoji razvijena ovisnost, gdje kasnije strada porodica”, navodi Anela Hasanagić, psiholog.
Ovaj problem istraživali su i mladi iz Tuzle, te ukazali na to da je indikativno i to što se objekti u kojem se organizuju igre na sreću nalaze u neposrednoj blizini vaspitno-obrazovnih ustanova.
“Jedna pojava koja se dešava sada među srednjoškolcima je da početkom svake školske godine oni prodaju na ulici svoje stare udžbenike za dvije, tri, četiri KM i taj novac masovno koriste tako što idu u kladionice. Mi smo u TK radili više inicijativa, gdje smo željeli ukazati na taj problem. Odmah iza Medicinske škole Tuzla, koja je najmnogobrojnija škola, nalaze se dvije do tri kladionice”, kaže Adi Selman, “Karton revolucija” Tuzla.
Od presudne je važnosti mobilizovati sva dostupna sredstva kako bi se ova negativna društvena pojava svela na minimum. Primjer dobre prakse je susjedna Srbija, gdje, između ostalog, počinju sa radom centri za odvikavanje od kladionica.
(N1 BiH)