Nedostatkom ozbiljnog pristupa brendiranju Bosne i Hercegovine i njenih najistaknutijih i komparativnih prednosti država gubi na svojoj prepoznatljivosti, što se negativno odražava na brojne ekonomske i druge parametre.
Takve aktivnosti trebale bi biti inicirane sa samog državnog vrha, kao što je u susjednoj Hrvatskoj bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović značajan dio mandata radila s marketinškim ekspertima upravo na ovim temama.
Jasna Duraković, profesorica s Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, još 2011. godine je objavila knjigu o temi brendiranja države, afirmacije i pozicioniranja njenog imidža u međunarodnoj javnosti.
“Rado se i danas pozivam na svjetskog autora Simona Anholta koji kaže da bi sve odgovorne vlade, u ime svog naroda, svojih institucija i firmi, morale otkriti kakva je percepcija njihove zemlje u svijetu i razviti strategiju za upravljanje njom. Ključan dio posla vlade svake države je pokušati brendiranjem izgraditi imidž i postići ugled koji je pošten, istinit, moćan, privlačan, istinski koristan za njihove ekonomske, političke i društvene ciljeve i koji iskreno odražava duh, genijalnost i volju naroda”, kaže Duraković.
Ona dodaje da je naš najveći problem ustaljeni princip politike “zavadi pa vladaj” od koje samo šačica živi lordovski, dok se drugi snalaze nekako plivajući u korumpiranom političkom blatu.
“Mi u BiH živimo podijeljeni u etno-nacionalne torove, u potpuno nefunkcionalnom i nakaradnom političko-pravnom sistemu, gdje nam svakodnevno politički lideri ispiraju mozak kreiranjem političke farse i političkih kriza koje se proizvode samo da bi se ta oligarhija moći, tj. šačica moćnika što duže održala na vlasti i što više profitirala. Dakle, iako imamo taj nedostatak političke volje i vizije da ova zemlja krene naprijed, to opet ne znači da mi ne možemo graditi zajedničku strategiju brendiranja na državnom nivou”, navodi ona.
Duraković smatra kako bi najviše instance vlasti morale preduzeti sve što je u njihovoj moći da ovu zemlju zaštite od njenog stalnog propadanja i afirmišu sve njene vrijednosti, tj. njene proizvode koje treba zaštititi kako na domaćem tako i na stranom tržištu.
“Smatram da bi Vijeće ministara moralo donijeti i usvojiti na državnom nivou
komunikacijsku strategiju brendiranja države te je napraviti obavezujućom za sve sudionike u procesima odlučivanja i donošenja zakona, i pri tome obavezno inkorporirati tu strategiju u obrazovni sistem. Da se ja pitam, već od srednje škole bi se uveo obavezni predmet kreiranja pozitivnog imidža države kroz njeno brendiranje i pozicioniranje na tržištu”, kaže Duraković.
Vijeće ministara, nastavlja Duraković, bi se konačno moralo ozbiljnije pozabaviti ovim pitanjem našeg opstanka te bi moralo napraviti i usvojiti jedan takav sveobuhvatan komunikacijski plan/strategiju i implementirati ga u sistem.
“Rješenje leži u stvaranju zakonskog okvira za brendiranje države, tj. u stvaranju sistemskog pristupa izgradnje pozitivnog imidža zemlje. Zapravo bi nam svima to podjednako trebala biti obaveza. Izostanak sistemskog pristupa izgradnje imidža odvodi ovu zemlju u propast. Dakle, potrebno je ukazati na nužnost institucionalnih rješenja u državi i ukazati na potrebe kreiranja ugleda države kao cjeline. Bosna i Hercegovina je zemlja koja ima enormne prirodne resurse i bogatstva od kojih bi svi mogli lagodno živjeti. To se primarno odnosi na činjenicu da BiH leži na izvorištima pitke vode i mineralne vode, ali ne samo da mi tu vodu uništavamo i zagađujemo nego i uvozimo vodu iz inozemstva”, izjavila je.
Smatra da bi nam to trebao biti primarni zadatak, jer za BiH najveći potencijal leži upravo u razvoju turizma (eko turizam, kulturni turizam i gastronomski turizam).
“Od turizma i pitke vode bi ova zemlja mogla živjeti veoma dobro i sve strane bi profitirale. Dakle, naši najjači brendovi jesu upravo ta prirodna bogatstva (šume, rijeke, jezera i planine) i pitka voda koje još uvijek imamo u izobilju. To nužno moramo zaštititi i afirmisati u svijetu kao našu zajedničku ponudu. Imidž zemlje mora biti uvezan i imati cjelovitu sliku svega onoga što jedna zemlja nudi kao najveću vrijednost”, zaključila je profesorica Duraković.