Nedjelja, i svi ste tu /A mene s vama nema /Daleko negde sam /Na put bez povratka /Vaš sin se sada sprema, stihovi su jedne od najpoznatijih pjesama pjevača narodne muzike Džeja Ramadanovskog, koji je preminuo danas u 56. godini.
Kako govore stihovi pomenute pjesme, Ramadanovski je ovaj svijet napustio baš u nedjelju, a njegova iznenadna smrt šokirala je javnost, kojoj je Džej bio poznat kao boem, veseljak, čovjek koji je živio za kafanu, koji je svojom pojavom i glasom ljude uveseljavao, ali i liječio im tugu i vidao rane.
Kako su prenijeli srpski mediji, Džej je preminuo usljed zastoja srca, a poznato je da je nekoliko godina unazad imao zdravstvene probleme.
U jednom intervjuu koji je dao nedavno izjavio je da je u strogom karantinu zbog zdravstvenih problema koje ima i da bi korona virus bio poguban za njega.
“Ne smem nigde da izlazim da ne bih došao u rizik da se zarazim. Već sam imao zdravstvenih problema sa srcem i virus za mene može da bude koban. Ne viđam se čak ni s najboljim prijateljima i moram da priznam da mi mnogo nedostaje kafana. Boem sam u duši i jedva čekam ponovo da odem u neku birtiju kad sve ovo prođe, iako ne bih smeo da pijem”, rekao je Džej.
Džejov život bio je izuzetno sadržajan, možda je najlošiji odnos imao prema samom sebi, jer nema osobe koja se makar jednom nije napila ili bar zapjevala uz “Mrak, mrak”, “Ko se s nama druži”, “Sunce ljubavi”, “Imati pa nemati”, “Rađaj sinove”…. Voljele su ga sve generacije bivše Jugoslavije.
Džej je rođen 1965. godine u Beogradu u romskoj porodici koja je porijeklom iz Makedonije, kao jedino muško dijete. Rane godine života proveo je na ulicama Dorćola, gdje je i živio do kraja svog života.
Tokom devedesetih godina bio je jedan od najpopularnijih pjevača, a na vrhuncu karijere obišao je veliki dio Evrope. Učestvovao je i na brojnim muzičkim festivalima, na kojima je uvijek imao odličan plasman, a pojavio se i u filmu “Hajde da se volimo 2”.
Ipak, gdje god da je odlazio da nastupa, uvijek se vraćao na svoj Dorćol, za koji je govorio da je najljepše mjesto na svijetu.
“Bio sam jedno vreme, recimo, najveća zvezda u Jugoslaviji. Niko nije mogao da mi priđe, imao sam solistički koncert pred 30.000 ljudi na Sajmu. Bio sam kao Majkl Džekson! Ali ja nikad moje prijatelje i drugove nisam promenio. Ovo je moj ćošak, ovde sam rođen, ovde sam odrastao. Šta mi znači sad što sam postao zvezda ili što sam postao neko i nešto? Nemam ništa protiv novih prijateljstava, druženja, ali smatram da je moja duša ovde pa bio ja pevač ili ne”, govorio je on.
Uvijek je tjerao po svome, i kad su ga hapsili, i kad je padao na kocki, ali Džej ostaje upamćen kao neko ko nas je svojim glasom i pjesmama mnogo zadužio, zbog čega će mu mnoge generacije zasigurno biti vječno zahvalne. I baš njegov život najbolje bi stao u samo nekoliko stihova koje je otpjevao: “Vetrovi me lome, ja teram po svome, ne čekaj me, ženo, ne čekaj me, dome…”