U noći sa subote na nedjelju, tačnije 26. marta u dva sata iza ponoći, prestaje zimsko i počinje ljetno računanje vremena, a kazaljke je potrebno pomjeriti jedan sat unaprijed.
Glavna ideja ljetnog računanja vremena je bolje korištenje prirodne dnevne svjetlosti, tako da pomicanje sata unaprijed za jedan sat u proljeće znači da ćemo dobiti više dnevne svjetlosti tokom ljetnih večeri.
Ljetno računanje vremena počinje posljednje nedjelje u martu, a završava se posljednje nedjelje u oktobru te će se noćas kazaljke na satovima pomjeriti sa dva na tri sata.
U zapadnoj Evropi “pomicanje sata” ustaljeno je početkom 1970-ih godina, uz obrazloženje da se time “produžava” dan, štedi energija, povećava produktivnost, poboljšava prilagođavanje ljudi i radni dan čini efikasnijim.
Međutim, suprotno nekadašnjim vjerovanjima, sve se češće navode i argumenti protiv takve prakse, poput onoga da nema rezultata u uštedama energije, a remeti se ustaljene obrasce spavanja što, tvrde naučnici, može imati značajne posljedice.
Postoji nekoliko priča o nastanku koncepta ljetnog računanja vremena, a mnogi ističu da je sve krenulo od inicijative Benjamina Franklina, ali to nije sasvim tačno.
Franklin je napisao satirično pismo časopisu The Journal of Paris (gdje je živio 1784.) sugerirajući da će grad uštedjeti 64 miliona za vosak svijeća ukoliko bi građani ustajali prateći sunce.
Osnovna ideja je možda postojala, ali ljetno računanje vremena nije napredovalo više od jednog stoljeća. Nakon Franklina britanski građevinar po imenu William Willett lobirao je u parlamentu da promijeni vrijeme u aprilu i septembru kako bi iskoristio duži ljetni dan, ali nije uspio.
Prvi grad koji je uveo praksu ljetnog računanja vremena bio je Thunder Bay u Kanadi 1908. godine u cilju očuvanja dnevnog svjetla u zimskim mjesecima, dok je prva zemlja koja je uvela ljetno računanje vremena bila Njemačka 1916. godine.