Bilo da se radi o industriji, bolnicama ili zanatu, manjak radne snage je sve veći problem. Priliv radnika iz inostranstva ne funkcioniše kao što se zamišljalo. Sada bi trebalo reformisati njemački Zakon o imigraciji.
Moglo je to da bude jedno lijepo veče. “Imao bih sto za Vas”, rekao je vlasnik restorana preko telefona, “ali nažalost nema ko da Vam kuva“.
Ovo nije šala. U čitavoj Njemačkoj nema dovoljno kuvara, kuvarskih pomoćnika i konobara. No, radna snaga nije problem samo u ugostiteljstvu.
Vozovi se ukidaju, jer nema dovoljno mašinovođa. Na aerodromima se gomilaju koferi, jer nema ko da ih pretovaruje. Na bezbjednosnim kontrolama ljudi gube živce, jer zbog predugih redova ne stižu do svojih aviona. Obdaništa povlače svoje potvrde o prijemu djece, jer nema dovoljno vaspitača.
Ugroženo 148 zanimanja
U anketi njemačke Industrijske i trgovinske komore koja zastupa interese više miliona preduzeća iz industrije, trgovine i uslužnih djelatnosti, 56 odsto firmi se žali da nema dovoljno radnika i smatra da je to jedna od najvećih opasnosti za njihovo poslovanje.
Njemačka agencija za rad bilježi nedostatak radne snage u 148 zanimanja, a još 122 zanimanja su pod posebnom prismotrom. U prosjeku prođe osam mjeseci dok neki starački dom ne nađe njegovatelja. Građevinske firme prosečno čekaju pola godine dok ne nađu radnike. Širom zemlje su raspisani konkursi za više od 1,7 miliona slobodnih radnih mjesta.
Ne nedostaju samo stručnjaci
“Prije pet do deset godina smo se oglašavali samo u reklamama, da bismo prodali naše usluge. Danas plaćamo oglase u medijima svih vrsta da bismo našli radnike“, žali se Markus Vinter, direktor firme IDS u Baden-Virtembergu koja iznajmljuje radnike svih vrsta. Firma ima oko 750 zaposlenih i potrebno joj je osoblje u više od 20 zanimanja, od bravara, do molera, od vozača viljuškara, do vozača kombija za isporuku pića.
Manjak radne snage se nije pojavio iznenada.
“Sada smo u relativno dramatičnoj situaciji koju smo već odavno predvidjeli”, kaže Herbert Briker, profesor na Institutu za tržište rada i izučavanje zanimanja u Nirnbergu.
Prema njegovim zapažanjima, sada se jasno primjećuju demografske promene. Njemačka godišnje izgubi oko 350.000 pripadnika radno sposobne generacije. Pri tome će demografski jake generacije tek za nekoliko godina otići u penziju. Stručnjaci poput Brikera računaju da će do 2035. godine na tržištu rada vladati manjak od sedam miliona radnika.
Jedni dolaze, drugi odlaze
To je ogromna rupa. Da bi se ona popunila, potrebno je da u Njemačku dolazi, i tu ostane, oko 400.000 doseljenika godišnje. Pri tom se misli na doseljenike iz zemalja van Evropske unije. Od 2012. stručnjaci sa akademskim obrazovanjem mogu da dolaze u Njemačku zahvaljujući takozvanoj “plavoj karti EU”. Godine 2020. je na snagu stupio i Zakon o doseljavanju stručne radne snage (FEG) kojim nisu obuhvaćeni samo akademski obrazovani imigranti. Ali, on ne djeluje kao što se očekivalo. Herbert Briker govori o “razočaranju” i podsjeća da je 2020. u Njemačku došlo 30.000 radnika iz inostranstva, ali da je tada zemlju i napustilo 20.000 radnika.
Njemačka vlada sada hoće da reformiše zakon tako da se tržište rada otvori i za radnike koji nemaju potrebnu diplomu ili svjedočanstvo – njima bi trebalo pružiti mogućnost da to dobiju u firmama koje ih prihvate.
Njemačka je ranije mnogo polagala na “jednaku vrijednost” diploma – sada to vrijeme prolazi: sada će prilikom zapošljavanja firme slobodno procjenjivati da li je neko podesan ili ne, a diploma će biti u drugom planu.
Poslodavci pod sumnjom
No, stvari će u praksi i dalje da se odvijaju uz velike teškoće. To dobro zna advokatkinja Betina Ofer koja savjetuje preduzeća koja hoće da zapošljavaju radnike iz inostranstva. Čak i sa radnim ugovorom u džepu, i dalje je teško dobiti termin za vađenje vize u nemačkoj ambasadi, kaže Oferova, i dodaje da provera zahtjeva traje mjesecima.
“Vlasti stalno gaje sumnje da moji poslodavci hoće da nekako prošvercuju strance u Njemačku i neće da shvate da poslodavci traže radnu snagu“. Ona govori o “duboko ukorenjenom odbrambenom stavu” među nadležnim organima vlasti.
“Još uvijek je potrebno boriti se protiv takvog stava i potrebna nam je promjena paradigme. Svaki radnik koji nam dođe je dobitak za našu zemlju.“
(DW)