U Velikoj Britaniji, nakon uvođenja Zakona o online bezbjednosti, YouTube i Spotify su uveli velike promjene koje utiču na korisnike širom svijeta.
Najznačajnija je provjera starosti pomoću vještačke inteligencije: sistem označava korisnike za koje sumnja da su maloljetni i traži od njih da pošalju fotografiju, ličnu kartu ili podatke sa kreditne kartice kako bi dokazali da su punoljetni. Ove mjere su predstavljene kao zaštita maloljetnika od potencijalno opasnog sadržaja, ali postavlja se pitanje koliko je sigurno otkrivati sve lične podatke online, posebno u vrijeme kada su curenja podataka sve češća. Ukoliko korisnici ne potvrde svoje godine, mogu da izgube nalog i sav sadržaj koji imaju.
Cijene striming servisa stalno rastu, a funkcionalnost se pogoršava, što korisnike vraća na pitanje da li im se sve ovo i dalje isplati. Prije samo nekoliko godina YouTube je bio potpuno besplatan, a reklame su bile rijetke i razumne. Netflix je 2011. omogućavao gledanje sadržaja bez reklama za 8 dolara mjesečno, a Spotify Premium je koštao 4,99 dolara mjesečno. Sada su platforme preplavljene oglasima, često nepreskočivim i dugim, a broj i trajanje reklama stalno rastu.
YouTube sada postavlja reklame i na video snimke koji nisu čak ni monetizovani. Na TV-u se mogu pojaviti po pet ili više reklama u nizu, često u najuzbudljivijim trenucima videa, što dodatno iritira. Spotify je pratio sličan trend – sa povremenim kratkim reklamama na besplatnom nalogu, preko dvije, tri i više reklama, tako da korisnici često „slušaju reklame, a ne muziku“. Netflix, koji je bio sigurno utočište od reklama, uveo je ad-supported paket koji je 2-3 dolara jeftiniji od standardnog, ali reklame prekidaju sadržaj i na mid-sentence segmentima, što streaming čini dvostruko iritantnijim od standardnog TV-oglašavanja.
Pored reklama i višestrukih paketa, servisi uvode dodatne paywall opcije: funkcije koje su ranije bile besplatne sada su dostupne samo uz doplatu – bolja rezolucija videa, mogućnost gledanja na više uređaja, preuzimanje sadržaja, pa čak i pristup kompletnim biblioteka sadržaja. Prosječno britansko domaćinstvo sada troši oko 69 funti mesečno na striming, što godišnje iznosi više od 800 funti.
Kreatori sadržaja takođe ne profitiraju u skladu sa zaradom platformi. Spotify je poznat po minimalnim isplatama za umjetnike – između 0,003 i 0,005 dolara po strimu, dok YouTube ima problema sa demonetizacijom i suzbijanjem sadržaja queer zajednice, što dodatno ograničava zaradu kreatora. Algoritmi, naročito uz nove AI funkcije i restrikcije, često skrivaju ili potiskuju video sadržaj, što otežava pristup i popularnost kanalima.
Uprkos svim tim problemima, mnogi korisnici traže alternative – fizičke kopije filmova i serija, nezavisne platforme poput Dropout TV, ali i tehnička rešenja poput VPN-a i ad-blockera kako bi zaštitili privatnost i uživali u sadržaju.
Sve ovo trenutno se dešava u Britaniji, ali stručnjaci upozoravaju da bi slične promjene uskoro mogle stići i kod nas. Streaming servisi moraju da shvate da korisnici nisu tu samo da budu iskorišćeni – oni zavise od publike više nego publika od njih.