Obilježava se 23 godine od atentata na prvog demokratskog premijera Srbije – Zorana Đinđića, koga su streljali na stepenicama Vlade Srbije pripadnici mafije, Zemunskog klana i optuženi za najteže ratne zločine u ratovima bivše Jugoslavije.
Više od dvije decenije posle, politička pozadina i inspiracija zločincima da opale taj smrtonosni metak u grudi Zorana Đinđića, nikada nije utvrđena i istražena, iako su podnijete brojne krivične prijave protiv pojedinaca iz tadašnjih struktura vlasti. Ta činjenica je – dok se ne rasvijetli, čini se bitnija od njegovog nasljeđa i svega onoga što je doprinio srpskom društvu.
„Ja sam bila ponosna jer smo imali predsednika vlade koji je sigurno bio najpametniji na svetu“
Zoran Đinđić bi uradio isto ono što je namjeravao i obećao. Demokratija koju je odmah uveo, čak i Pink nije zatvorio, a i onda je ta televizija bio trovačnica… Putovao je po Srbiji i razgovarao sa građanima u okviru programa „Srbija na dinrim putu“. Napravio je dobru vladu. Čak je bila savjetnica moja drugarica iz Zagreba, specijalistkinja za socijalnu politiku. Najvažnije je bilo to što je on napravio plan do 2010. godine. Prema tom planu, Srbija je trebalo da bude članica EU. Sarađivao je sa Karlom del Ponte, tužiteljkom Haškom tribunala, oko isporuke optuženih za ratne zločine – kaže za Danas sociološkinja Vesna Pešić.
Đinđić je bio obrazovan, neviđene inteligencije, kaže.
Čitala sam sve njegove odlične filozofske radove, odlično je govorio nemački, bio je primljen kod predsednika Amerike kao samostalan gost. Ja sam bila ponosna jer smo imali predsednika vlade koji je sigurno bio najpametnij na svetu, dodaje.
Vesna Pešić kaže da kada je Đinđić ubijen, ona je jedina za časopis Filozofija i društvo napisala opširan tekst o njegovim tekstu od 40 strana, „Šta je to ono političko“.
Ona napominje potom: „Zauvek sam naučila šta je politika“.
Niko nije napisao nešto o njegovoj filozifiji, samo ja, jer sam i ja završila filizofiju. Nije bio diktator, ali nikad nije hteo sa vodi prazne razgovore, tako je i sa maksimalnom spremnošću video vladu bez praznog hoda i lupetanja – zaključuje Vesna Pešić.
„Od trenutka izbora za predsednika vlade, protiv njega je vođena organizovana kampanja laži i podmetanja“
Postoje u istoriji ličnosti koje društvo prepozna kao istinske borce za svoju bolju budućnost. Postoje i oni koje društvo prepozna kao svoje heroje godinama, a i vekovima, kasnije. A postoji jedna posebna vrsta ljudi, koje tek u trenutku smrti, društvo vidi kao svoje stvarne heroje borbe da se bolje i u miru živi – kaže za Danas Žarko Korać, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, u penziji, koji je bio potpredsednik u vladi Zorana Đinđića.
Ovoj posebnoj grupi pripadao je Zoran Đinđić, kaže dalje, ubijeni predsednik vlade Srbije, koji je suštinski neshvaćen za života, tek u trenutku smrti, prepoznat kao borac za neku drugu Srbiju, koju je vrlo malo ljudi u njenoj istoriji, pokušalo da ostvari.
Od trenutka izbora za predsednika vlade, protiv njega je vođena organizovana kampanja laži i podmetanja, u kojoj su učestvovali praktično svi. Od Miloševićevog nasleđa koje je imalo najviše da izgubi i na kraju ga i ubilo, pa sve do naše vajne intelektualne i društvene elite, koja se bojala da će izgubiti svoj privilegovan status čuvara okoštale tapije na interpretaciju nacionalne istorije – kaže naš sagovonik.
Književnik Svetislav Basara, naš novi Domanović Korać, ističe, koji nemilosrdno „šiba“ taj dio našeg društva, s razlogom se već godinama vraća Đinđiću, posebno u svojoj posljednjoj knjizi, jer je skoro jedni shvatio do koje mjere je položaj usamljenog Đinđića sličan nekoj antičkoj tragediji; kao onaj mitski junak koga bogovi kažnjavaju jer je ljudima dao vatru na poklon.
A Đinđić je jedini imao hrabrosti da pokuša da stvarno promeni Srbiju. Uvek mi je govorio: i drugi su pokušali, želeo bih da za razliku od njih u tome uspem. Nasledio je razoreno društvo, iscrpljeno ratovima, ekonomskim sankcijama i potpuno izolovano u Evropi. Trebalo je prvo stvoriti osnovne uslove da bi promena društva uopšte bila moguća. I za taj posao imao je malo saveznika. Ovaj obrazovani čovek, a Srbija je uvek malo podozriva prema stvarno obrazovanim ljudima koji joj se ne udvaraju, da upotrebimo arhajski jezik, praktično goloruk je udario na neman srpskog duboko utemeljenog samosažaljevajućeg nacionalizma. Njegov govor je bio sasvim različit od govora razbojničkog Miloševićevog režima, koji se obogatio na krvi poginulih u sukcesivnim ratovima koje je vodio. Nismo imali novog Lazu Lazarevića, tog humanistu lekara, koji je u svojoj pripovetci „Sve ce to narod pozlatiti“, na krajnje jednostavan način, pokazao cenu uzaludnih ratova. Rađe je čitano „Vreme smrti Dobrice Ćosića“, tu neuspelu imitaciju Tolstojeve knjige – „Rat i mir“, koja za razliku od Tolstoja idealizuje smrt nasuprot životu – objašnjava Žarko Korać.
Đinđić je u svom političkom govoru uvek isticao dve stvari, dodaje.
Teza da su svi protiv nas je obična glupost, kako je govorio. I naš uspeh kao društva zavisi od našeg rada, jer se otvorila jedinstvena istorijska mogućnost da postanemo konačno punopravni deo evropske zajednice država i naroda. Da je ta šansa propuštena njegovom smrću i kukavičluku i nesposobnošćuu potonjih vlada, danas znamo. Uvek se u martu, mesecu njegove pogibije, suočimo se sa istim pitanjem – bilo bi danas bolje da nije ubijen, zar ne? Taksisti, kasirke u samoposluzi, prolaznici na ulici, svi me to pitaju. Ali njihov pogled sve govori. Izgubljena nada, tuga i bes zbog toga. U smrti Zoran Đinđić je postao simbol nade da Srbija može bolje da izgleda. Nije dovoljno promenio Srbiju ali je postao simbol da je to moguće. Da nas hrabri da u tome uspemo – priča Žarko Korać.
Prema njegovim riječima, „ovaj atipični srpski političar koji je govorio protestantskim jezikom na koji Srbija nije navikla, i tražio rad a ne samosažaljevanje, danas je samo dio njene nacionalne istorije“.
Ali kada je organizovao akciju “Srbija na dobrom putu”, i išao po Srbiji i razgovarao sa ljudima da bi pokušao da se bori sa mrakom i pesimizmom koji su namerno širili tabloidi u vlasništvu kriminalaca i njegovih političkih protivnika, suočio sa pitanjima mladog čoveka nezadovoljnog stepenom demokratizacije Srbije. I tada je izgovorio proročku rečenicu – gledate u budućnost, tamo ćemo se sresti vi i ja! Zoran Đinđic nas još tamo čeka – zaključuje Žarko Korać.
„Đinđić bi u studentskom pokretu prepoznao glavnog nosioca promena“
Siniša Nikolić, bivši šef kabineta Zorana Đinđića, kaže za Danas da „vreme u kome živimo u mnogo čemu je slično vremenu s kraja 1999. i 2000. godine.
Medijski mrak, institucije koje ne funkcionišu, podeljeno društvo, parapolicijske jedinice i kriminalni klanovi, razjedinjena opozicija, studentski otpor i nezadovoljan narod. Te 2000. godine, iznenada i pre roka raspisani savezni predsednički i parlamentarni izbori, trebali su opoziciju zateći nespremnu, nasuprot samouverenom diktatoru Slobodanu Miloševiću. Verujem da bi tako i bilo, da nije bilo pre svega Zorana Đinđća – kaže naš sagovornik.
Od režima satanizovani lider Demokratske stranke, ističe, shvatao je da je trenutak da se formira što šira koalicija opozicionih partija, sindikata i pokreta, koja će stati iza jednog zajedničkog kandidata za predsjednika, jedne parlamentarne liste i jednog cilja, svrgavanje diktatora.
Da je danas živ, verujem da bi Zoran Đinđić sa istom energijom i entuzijazmom pokušao da formira front otpora prema sadašnjem režimu. Siguran sam da bi u studentskom pokretu prepoznao glavnog nosioca promena. Neopterećen liderstvom, bez sujete i lične ambicije, pokušao bi da objedini i ostale opozicione partije pod isti štit podrške studentskoj listi. Svoje lične kontakte, kao i partijske konekcije sa medjunarodnom zajednicom, iskoristio bi za lobiranje protiv režima – ističe Nikolić.
Široki pokret opozicionih partija u podršci svojoj deci, vratio bi veru građanstva u iskrenu želju za promenama i izveo na glasanje ogroman broj dosadašnjih apstinenata, smatra.
Verujem da bi Zoran Đinđić zagovarao uličnu kampanju skupova po gradovima, obilazak domaćinstava od vrata do vrata i plasiranje jednostavnih poruka. Poruke bi gasile: Mi želimo da promenimo ovu nenarodnu vlast, koja puni svoje džepove, zbog čije korupcije ginu naši sugrađani, čiji maskirani kriminalci i priučeni policajci biju našu decu, žene, poljoprivrednike, učitelje i novinare. Mi hoćemo da tužioci istražuju svaki kriminal, a sudovi slobodno presuđuju. Želimo da svaki građanin može da se informiše istinito kroz sve dostupne medije. Sigurni smo da će naši lekari, inženjeri, naučnici, ostati da leče, grade i stvaraju u Srbiji, kada ovaj režim promenimo. Najzad, smatramo da će postupak lustracije dovesti do oporavka društva i dovesti do toga da nam se ovakva vlast više nikad ne ponovi – objašnjava Siniša Nikolić.
Prema njegovim riječima, sve ostale važne teme, kao što su međunarodna politika, pravci ekonomskog razvoja, odnosi prema crkvi, Kosovu, Republici Srpskoj… ostale bi za period nakon promjene režima, kada se oslobode mediji, kada se organizuju javne diskusije i paneli, kada političke stranke sučelje svoje programe i kada se najzad, stvore uslovi za fer i poštene izbore.
Prisjetimo se šta je govorio Zoran Đinđić i srešćemo ga u budućnosti, zaključuje Nikolić.
/Danas/