Profesor ustavnog prava Milan Blagojević komentarisao je presudu Evropskog suda za ljudska prava u slučaju “Kovačević” te je rekao kako se ovaj sud pretvorio u političku instituciju.
U osvrtu na presudu Blagojević je izjavio kako su mediji prvi objavili dijelove presude što, prema njegovom mišljenju, diskredituje sam Evropski sud za ljudska prava.
“Moju pažnju privlači spremnost Evropskog suda za ljudska prava da se prethodno citiranim stavovima iz njegove odluke neovlašteno upusti u pokušaj sopstvenog izbornog i ustavnog inžinjeringa u jednoj državi, čime grubo izlazi iz okvira ovlaštenja koja mu daje Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Da podsjetim, ta konvencija (član 32) ovlaštava Evropski sud za ljudska prava samo na to da odlučuje o pitanjima tumačenja i primjene Evropske konvencije u pojedinačnim predmetima, što drugim riječima znači da Evropski sud za ljudska prava nema nadležnost da svojim odlukama izlazi izvan okvira pojedinačnog predmeta i da modeluje, odnosno nameće političke i ustavne sisteme, kako u cjelini tako ni parcijalno, ni u jednoj državi”, navodi Blagojević u komentaru RTRS.
Ističe kako treba podsjetiti na to da Evropski sud za ljudska prava može da sudi samo u granicama slova Evropske konvencije, jer u protivnom zloupotrebljava svoja ovlaštenja.
“Evropska konvencija ne sadrži nijednu odredbu koja bi državama potpisnicama te konvencije naređivala kako će u svojim ustavima i zakonima urediti aktivno i pasivno biračko pravo za izbor zakonodavnih i drugih organa javne vlasti. Јedina odredba koju o izborima propisuje ta konvencija sadržana je u članu 1. Protokola broj 1, ali njome nije propisano na koji način pravno mora biti uređeno ostvarivanje biračkog prava niti kako će država da uredi pitanje njenih izbornih jedinica za izbor zakonodavnih organa ili šefa države”, pojašnjava.
Takođe, naveo je šta Evropska konvencija traži od država.
“To je, dakle, slovo Evropske konvencije iz koje proizlazi da ona od država zahtijeva da se izbori: 1. održavaju u primjerenim vremenskim razmacima, 2. da budu slobodni, 3. da glasanje bude tajno i 4. da se na taj način obezbijedi slobodno izražavanje naroda o tome koga narod želi da u njegovo ime vrši javnu vlast. Svako koga ovo pitanje više zanima može prevrnuti Evropsku konvenciju i sve njene protokole koliko god može puta, ali u njima o izbornom pravu neće naći ništa više od prethodno rečenog. Iz citirane odredbe jasno proizlazi da Evropska konvencija ne naređuje državama kako će u svojim ustavima i zakonima urediti sastav svojih zakonodavnih organa, biračko pravo građana niti koliko i kakvih izbornih jedinica treba da postoji radi izbora zakonodavnih organa ili šefa države”, poručuje Blagojević.
Ističe kako su sve to pitanja koja su unutrašnja stvar svake države i ona ih, kao suverena, uređuje nezavisno od bilo koje druge vlasti izvana.
“Sud u presudi predlaže nekoliko rješenja za Dom naroda. Prvo rješenje je – reduciranje ovlaštenja Doma naroda. Drugo moguće rješenje je – ukidanje Doma naroda i etničke interese štititi u okviru Predstavničkog doma. Treće rješenje – zadržati Dom naroda u sadašnjoj formi uz omogućavanje učešća u njegovom radu svim građanima. Sud dalje navodi da predstavnici naroda u Domu naroda moraju predstavljati pripadnike tog naroda sa cijele teritorije države, a ne samo njenih pojedinih dijelova”, ističe Blagojević.
Prema Blagojeviću, ovakvi stavovi su pravno neodrživi.
Na primjer, Parlament Republike Italije ima gornji dom koji je u jednoj suštinskoj stvari pandan onome što je kod nas Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH. Naime, Italija je država koju čini nekoliko regiona sa toliko važnim ovlaštenjima i ustavnom obavezom da svaki od njih bude predstavljen u gornjem domu (Senatu) italijanskog Parlamenta (član 57. Ustava Italije). Dakle, u italijanskom Senatu svaki od tih regiona ima svoje predstavnike, baš kao što i entiteti u BiH, a ne samo narodi kako se često pogrešno ovdje iznosi, imaju svoje predstavnike u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Da bi ti predstavnici regiona bili izabrani, ne pretvara se Italija u jednu izbornu jedinicu, kako bi Evropski sud da nametne nama ovdje u BiH, jer nikome razumnom u Italiji ne pada na pamet da biračima u regionu Sicilija njihove predstavnike u Senatu biraju birači iz, recimo, regiona Sardinije, ili drugih italijanskih regiona, već to pravo pripada samo biračima na Siciliji”, rekao je Blagojević.
Između ostalog, on je naveo kako na takav način stvari funkcionišu i u drugim evropskim državama te je kao primjere naveo Španiju, Njemačku te Belgiju.
“Uzimajući u obzir sva prethodna sumarno izložena iskustva i argumentaciju ne mogu se oteti utisku da se potonjom odlukom Evropskog suda za ljudska prava taj sud pretvorio u političku instituciju za ostvarivanje političkih interesa jedne (unitarne) strane u BiH, budući da se upustio u poduhvat kakav sebi nikako i nikada do sada nije dopustio kada se radi o nekoj od navedenih država. Јer nikada do sada taj sud nije rekao bilo kojoj od navedenih država da promijene svoj ustavni i izborni sistem niti je i u jednoj od njih našao da rješenja na koja je prethodno ukazano povređuju Evropsku konvenciju za ljudska prava. Upravo zbog svega toga ne mogu ništa drugo da zaključim do da se i na ovaj način, pomoću Evropskog suda, sve protivpravno radi na rušenju Republike Srpske, jer Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH nije samo predstavništvo naroda nego i entiteta sa čije teritorije su izabrani delegati, budući da Ustav BiH propisuje da se pet srpskih delegata bira sa teritorije Republike Srpske”, pojašnjava on.
Na kraju, Blagojević ističe kako bi izlaženje u susret ovoj presudi Evropskog suda za ljudska prava značilo demontažu RS-a i unitarizaciju BiH.
“Na to Republika Srpska ne smije nikako pristati, jer bi time ona ne samo nestala, već bismo svi mi dozvolili da se time poništi suštinski dio Dejtonskog mirovnog sporazuma kao pravno valjanog međunarodnog ugovora, a time i taj ugovor u cjelini, i to nepravom nekolicine sudija koje bi u tom slučaju trijumfovalo nad pravom i pravdom”, zaključio je.