Prema nekolicini uticajnih ekonomsko-političkih analitičara, projekat Kovid-19 je dopunjeni strateški okvir za radikalnu promjenu kursa globalne ekonomije. Bez obzira na “proizvođača” krize, niko neće ostati po strani.
Radikalne promjene su neizbježne, rezultati su već vidljivi. Globalni kapitalizam mijenja već odavno potrošenu formu. Tome u prilog ide i činjenica da je rijetko koji događaj ovakvog tipa privukao toliku medijsku pažnju. Sada je jasno da je Kovid-19 samo nastavak poremećaja na globalnom tržištu kapitala od 2008. godine, kao i svih prethodnih kriza u posljednjih trideset i više godina. Drugim riječima, velika finansijska kriza, koja je eskalirala 2008. godine, nije nikad ni okončana. Korona virus samo produbljuje i ubrzava ranije započeti “posao” monetarista i vlasnika krupnog kapitala. U kratkoj analizi geneze sadašnje širokorasprostranjene krize dva argumenta su u fokusu.
Prvo, globalnu krizu iz 2008. prouzrokovanu “neodgovornim” ponašanjem bankara su, očigledno samo privremeno, ublažila dva ključna faktora. (1) Federalne rezerve (FED) Sjedinjenih Američkih Država (SAD), kroz mjere monetarne politike, a koje se najbolje očituju u relativno lakom pristupu “svježem” i jeftinom novcu, ali ne i za sve učesnike na “slobodnom” tržištu. Rukovođene istom strategijom, centralne banke i vlade drugih uticajnih ekonomija i političkih konglomerata (npr. EU, Ujedinjeno Kraljevstvo, Japan) su spasavale (bailout, eng.) finansijska tržišta s ciljem oporavka njegovih vitalnih mehanizama. Novac je štampan u trilionskim vrijednostima i plasiran u ekonomske tokove po kamatnoj stopi od oko 0,3 procenta. Važno je naglasiti činjenicu da su velike korporacije najveći korisnici jeftinog novca, uprkos njihovoj pretjeranoj likvidnosti. Stabilizacija svjetskog tržišta kapitala preko globalnih izvršilaca, uključujući finansijske institucije i velike korporacije, išla je na uštrb realnog i održivog razvoja, pri čemu su zapostavljeni vitalni interesi društva: obrazovanje, zapošljavanje, zdravstvo, zaštita ograničenih prirodnih resursa…
U kontekstu plasmana jeftinog novca veliku cijenu plaćaju i slabije, manje razvijene ekonomije. Razlog za to su upravo multinacionalne korporacije koje koriste lako dostupan finansijski kapital za brzu ekspanziju kroz vertikalnu i horizontalnu integraciju u čiju mrežu “pecaju” slabije aktere na međuzavisnom tržištu, i tako kontrolišu globalni lanac proizvodnje i snabdijevanja. U tome lancu glavna uloga je pripala Kini (drugi ključni faktor), koja je primjenom politike vertikalne specijalizacije najbolje iskoristila fenomen fragmentacije međunarodne proizvodnje. Upravo je to uzrok trenutnog kolapsa mnogih preduzeća širom svijeta i recesije koja slijedi.
Niti jedan od dva navedena faktora teško da bi mogli postići sličan efekat u slučaju novonastale krize kao 10 godina ranije, iz prostog razloga što je Kovid-19 probio prenaduvani balon već neodrživog međunarodnog ekonomskog poretka zasnovanog na koncentraciji ekonomskih interesa. Prije svega Kina, bez obzira na svoje kapacitete, ne može u doglednom roku popraviti greške u globalnom lancu proizvodnje.
U sadašnjim okolnostima Kina je glavni izvor nabavke medicinske opreme i strpljivo čeka svoju sljedeću priliku. S druge strane, Federalne rezerve SAD već sada predlažu i primjenjuju cijeli spektar mjera kako bi pružili podršku za protok kredita američkim preduzećima i porodicama. Dugoročna strategija nije poznata, iako nema sumnje da će se posegnuti za sličnim politikama primijenjenim u vrijeme velike recesije 2007-2009. godine. Takve mjere mogu privremeno ublažiti poremećaj na tržištu, ali u ovakvim okolnostima je teško predvidjeti njihove dugoročne efekte. Politika niskih kamatnih stopa će zasigurno ponovo biti predložena za izlazak iz krize, što u izvjesnoj mjeri, kako tvrde ekonomisti, može u kraćem roku stabilizovati cijene i ublažiti otpuštanje radnika.
Pojava virusa u vrijeme nestabilnosti na globalnom tržištu neodoljivo podsjeća na dvadesete godine prošlog vijeka, što je dodatno objašnjeno u argumentu broj dva. Rezultati empirijskih istraživanja pokazuju da je glavni problem globalne ekonomije kontinuirana devalvacija dolara (posebno u posljednjih trideset godina) kao ključne valute u međunarodnoj ekonomskoj razmjeni. Dolar je, kao takav, omogućio ubrzanu preraspodjelu svjetskog bogatstva s jedne i nekontrolisanu zaduženost zemalja s druge strane. U posljednjih trideset godina 1% svjetske populacije je akumuliralo ili “oprihodovalo” 21 trilion dolara bogatstva. Istovremeno, 50% populacije iz donjeg dijela ljestvice je izgubilo 900 milijardi dolara.
Prema Forbes magazinu 20 ljudi u svijetu posjeduju kapital u vrijednosti od 1,31 trilion dolara. Prema Federalnim rezervama SAD 3,75 milijardi ljudi posjeduju bogatstvo od 1,3 triliona dolara. Drugim riječima, 20 najbogatijih ljudi posjeduje jednako bogatstva koliko posjeduje i pola svjetske populacije. Da bi lakše razumjeli genezu ekonomske krize, vratimo se stotinak godina unazad…
Naime, vlade, vođene primjerom SAD, su u dvadesetim godinama prošlog vijeka politikama niskih kamatnih stopa omogućile bogaćenje malog broja pojedinaca. Jaz između bogatih i siromašnih je bio najveći u istoriji čovječanstva, što je imalo za posljedicu masovne proteste širom svijeta, porast političkog populizma i pobjedu radikalnih vođa čije su se ključne politike zasnivale na nacionalizmu i trgovinskim tarifama. Kao i tada, popularnost Donalda Trampa, sadašnjeg predsjednika SAD, je značajno porasla uvođenjem trgovinskih barijera.
Dostupnost jeftinog kapitala dovodi do nezaustavljivog i neosnovanog povećanja vrijednosti imovine. Samo u posljednjih 10 godina vrijednost dionica je porasla četiri puta. Kao i 1929, kada je relativni odnos ukupne vrijednosti tržišta kapitala i BDP dostigao vrijednost od 141%, taj odnos je i danas visok i iznosi čak 155%. Ukoliko je ovaj odnos veći od 100%, vrijednost tržišta kapitala (berzanske vrijednosti) je precijenjena, a razlozi su velika potrošnja nezarađenog novca, što je i bilo izraženo u posljednjih nekoliko decenija. Sve to generiše nekontrolisani unutrašnji i spoljni dug.
Ako se vratimo kretanju kamatne stope od vrlo niske (kraj dvadesetih), vrlo visoke u periodu nakon Drugog svjetskog rata (20% početkom sedamdesetih) do ponovo vrlo niske (ispod 1%) u posljednjih nekoliko decenija, možemo konstatovati da je krug nakon 90-100 godina zatvoren, što znači da je i zaduženost blizu granice od 100%. Primjer SAD kao svjetske ekonomske supersile, kako je naziva predsjednik Tramp, jasno pokazuje da je rezultat ekonomskog rasta nekontrolisano zaduživanje. Budžetski deficit SAD u 2019. godini je dostigao vrtoglavih 1,3 triliona dolara. Istorija finansijskog poslovanja nas uči da ne možemo u nedogled zaduženjima hraniti ekonomski rast.
U svjetlu gore navedenog, sve što slijedi je jednostavno teško predvidjeti, a što se u uslovima neizvjesnosti naziva Crni labud, metafora za nepredvidiv i rijedak događaj koji nadilazi ono što se obično očekuje i ima potencijalno teške, prije svega, ekonomske posljedice. Teško ga je predvidjeti pomoću standardnih metoda za mjerenje. Prema predviđanjima rimskih vladara, Crni labud se pojavljuje svakih 90 godina, a njihova tvrdnja je zasnovana na činjenici da je u životu sve ciklično, ima svoj početak, razvoj, opadanje i kraj. Ljudski život prati isti put u rasponu od četiri generacije po 22 godine između svake. Da li je tako i s ekonomijom i sadašnjom krizom podstaknutom kovidom-19, ostaje da se vidi. Na kraju, nije teško zaključiti da se taj krug u kontekstu ponašanja globalne ekonomije može objasniti kretanjem visine kamatne stope i zaduženosti.
Jovo Ateljević, profesor na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Banjaluci za nezavisne.com