Svima nam je već dobro poznata objava koja kruži internetom, a posvećena je generacijama ljudi koji su odrastali’ 50-ih, 60-ih, 70-ih i 80-ih. Iako smo i mi nešto mlađi doživjeli neke od stvari iz tog teksta, uvijek sam se pitala a gdje smo u tom tekstu mi koji smo odrastali ’90-ih godina. Da bih ispravila tu „nepravdu“ u ovom tekstu pokušaću da se dotaknem stvari specifičnih za djetinjstvo u poslijeratnom periodu.
Ako ste rođeni 1986, svi duhoviti i „duhoviti“ rođaci i prijatelji su zbijali šale na račun toga da ste malo „ćaknuti“ jer ste rođeni u godini kada se dogodila nuklearna katastrofa u Černobilu.
U školu ste išli u šarenim šuškavim trenerkama, a skoro sva djeca su nosila „starke“ patike sa pijace.
Nije bio tako velik izbor slatkiša kao danas, a u onim najtežim vremenima nije ih bilo uopšte, pa ste bili srećni kada tetka napravi kekse „na mašinicu“ ili kada dobijete čokoladu od UNPROFORA.
Za 1 marku ste mogli da kupite kuglu sladoleda, grickalice i sok.
Na velikom odmoru se pio Step sok.
Užina u školi ili obližnjoj prodavnici koštala je 0,50 KM.
Igrali smo se napolju, a popularne igre su bile graničar, lastiš, žmurka…
Znali smo po cijeli dan provesti ispred zgrade igrajući gore pomenute igre.
Od nestašnih stvari, voljeli smo da uzmemo imenik i zovemo nepoznate ljude.
Iako je ponuda igračaka bila siromašna, nama je i privjesak za ključeve sa vodom u boji koja se preliva bio vrhunac tehnologije.
Igrali smo video igre na sega-mega konzoli.
Filmove smo iznajmljivali u videotekama i gledali ih uz pomoć video-rekordera.
Crtani film smo gledali u 19:15. Nešto više crtanih emitovano je nedjeljom ujutro.
Voljeli smo ringišpil i autiće. Kada bi luna-park gostovao u našem gradu, to je bio praznik za nas djecu.
Još jedan u nizu nestašluka je bio da smo zvonili ljudima na vrata, a onda bježali.
U časovima dokonosti zanimacija nam je bila vozanje liftom.
Imali smo preduzetnički duh pa bi često u komšiluku osmislili razne sadržaje. Od prodaje cvijeća do pozorišta u garaži.
Bilo je sasvim normalno da te mama pošalje kod komšinice da posudiš malo kafe ili šećera.
Rijeka ili jezero su imali prednost nad bazenima (kojih je bilo veoma malo), a na more su išli samo najimućniji.
Raspust smo provodili kod bake i djeda na selu.
Nije se pilo toliko gaziranih napitaka i bili su popularni sokovi na razrjeđivanje, tzv. sirupi.
U poslastičarnicama su mogli da se kupe sitni kolači čija cijena je bila jako povoljna. Takođe je bilo popularno žito sa šlagom kao i sladoled sa pravim voćem.
Ovo je samo mali djelić onoga što je bilo sastavni dio dječije svakodnevice tih čudnovatih ’90-ih godina. Iako može zvučati paradoksalno zbog svih ružnih stvari koje su se tada događale, mi koji smo tada bili djeca ipak možemo reći da smo imali lijepo djetinjstvo. Biće da je djetinjstvo samo po sebi lijepo i plemenito, bez obzira na to u kojim vremenima i kakvim uslovima odrastamo.