Nekoliko stotina godina unazad stanovništvo Doboja sačinjavale su samo vojne posade tvrđave i njihove porodice. Na vojne funkcionere u tvrđavi podsjećaju i neka od domicijelnih prezimena.
U Doboju je 1783. godine, prema arhivskim materijalima, bilo svega 50 kuća. U gradu je do 1889. godine živjelo 1. 350 stanovnika, pošto je grad ”oživio” tek nakon 1864. godine kada je još u vrijeme turske uprave izgrađen put Sarajevo-Brod.
Već 1895. godine nakon austrougarske okupacije u Doboju živi 2. 864 stanovnika, a nakon 1910. godine taj broj iznosi 3. 490.
Nakon Drugog svjetskog rata taj broj je udvostručen, da bi 1953. godine Doboj naseljavalo 8. 697 građana.
Do austrougarske okupacije stanovništvo u Doboju je najvećim dijelom muslimanske vjerosipovijesti, što je direktna posljedica turske okupacije. U to vrijeme u Doboju je svega dvadesetak pravoslavnih porodica i dvije katoličke.
Od 1878. godine u većem broju doseljavaju stranci, u najvećem broju Italijani iz Furlandije. Zato u Doboju i danas susrećemo prezimena: Bampa, Berlanda, Baldi, Girardi, Glazer, Oliva, Đakomini, Mikelini. Kasnije dolaze Nijemci, Mađari, Česi, Poljaci, Slovenci, Hrvati, ali i Jevreji. Austrougarske vlasti kolonistima dodjeljuju zemlju na Putnikovom brdu, Čairama i Prisadama, koji je krče i kultivišu.
Nakon 1945. godine u Doboj stižu ljudi iz raznih krajeva zemlje, a mnogi od njih ostaju zauvijek njegovi građani…