U septembru ove godine životna priča Aleksandra Đurića Njame objavljena je na svjetski najpopularnojoj mreži u svom domenu – mreži TED. U nastavku možete pogledati video u kojoj Aleksandar Đurić Njama priča svoju inspirativnu životnu priču, a i pročitati jedan od intervjua koji je dao tokom 2016. godine.
Aleksandar Đurić Njama je kajakaš, kojeg se zbog odluke da nastupa za Bosnu i Hercegovinu na OI u Barseloni 1992. otac odrekao, izgubio je majku pod zastavom čije je boje branio, zbog čega je otišao daleko i postao živa legenda.
U Singapuru je objavljena autobiografija Aleksandra Đurića pod nazivom “Beyond borders” koja se i danas može kupiti i na čuvenom Amazonu.
Njegova knjiga izazvala je veliku pažnju u tom dijelu svijeta, jer je ovaj rođeni Dobojlija jedna od legendi singapurskog fudbala.
Aleksandar Đurić – Najbolji svjetski golgeter
O njemu su pisali i brojni svjetski mediji, još u ljeto 2011, kada ga je Institut za fudbalsku statistiku u 41. godini života sa 328 golova u 444 ligaške utakmice proglasio najboljim golgeterom među aktivnim fudbalerima na svijetu!
Međutim, priča o ovom fascinantnom sportisti počinje mnogo ranije, prije 30 godina, kada je SFRJ već bila u poznim godinama, daleko od Singapura i daleko od fudbala.
Aleksandar Đurić, rođen 1970. godine u Lipcu pored Doboja, u BiH, počeo je trenirati u Kajak-kanu klubu “Val” u Doboju, iako nije bio baš najbolji plivač. Uzgred, nije imao podršku oca da se bavi sportom… Ali, Aleksandar je bio dobar veslač. Štaviše, odličan! Krenuli su i uspjesi, pa je te 1986-te postao juniorski prvak Jugoslavije u kanuu dvokleku, potom je dominirao u juniorskoj konkurenciji i u drugim disciplinama, a 1991. dogodilo se ono “pravo” – postao je državni prvak zemlje od 22 miliona stanovnika, u kanuu, u disciplini na 10.000 metara.
“Kao juniorski prvak čak sam učestvovao na Svjetskom prvenstvu u Beogradu u četvercu, čini mi se da smo bili osmi. Poslije toga sam bio kandidat za Olimpijske igre u Barseloni 1992. godine. Godinama sam se pripremao za to, a bilo je dosta kandidata…”
“Početkom 1992. godine Jugoslavija je počela da se raspada, a ja sam došao u Pančevo da treniram sa reprezentacijom. U aprilu, kada se Bosna odvojila, tadašnji selektor Milenković čini mi se, rekao mi je da više nisam kandidat, pošto Bosna nije više dio Jugoslavije”, priča Đurić.
Ta rečenica bio je početak kraha njegovih olimpijskih snova, a kada se bavite sportom većih snova od tih nema.
Odlučio da ostavi veslanje
Po izbijanju rata u bivšoj Jugoslaviji otišao je, poput stotina hiljada Jugoslovena svih narodnosti i vjeroispovesti, u inostranstvo. U Mađarsku. Tamo je imao prijatelja i oca njegove tadašnje djevojke…
Ostavio je sve iza sebe, pokušao da se sakrije od strahota koje su ubrzo pogodile i njegov rodni grad, ali nije mogao da se sakrije od Olimpijskih igara. Pravo niotkud dobio je poziv koji će bitno uticati na njegov život, ali i zbog kojeg odnosi sa nekim članovima porodice i prijateljima nikad više neće biti isti.
“Dok sam bio u Mađarskoj, ljudi iz tek formiranog Olimpijskog komiteta BiH su nekako pronašli moj broj i dobio sam poziv da nastupam za Bosnu i Hercegovinu u Barseloni 1992. Ja sam Srbin i to je bio problem, rat je već buktao u rodnom Doboju, brat i otac su mi već bili u vojsci i morao sam dobro da razmislim šta da uradim”, govorio je, dok je bilo primjetno da mu ni danas nije lako kada priča o tome.
“Međutim, ja sam sportista. Nisam nikad dijelio ljude na vjeru i vjeroispovjest, već na one sa dobrim i one sa lošim srcem. Odlučio sam da idem. Jedini problem je bio to što nisam imao čamac, skupio sam za veslo, ali nisam trenirao”, priča Đurić.
U Barselonu autostopom i veslom u ruci
Sa ostalih devet članova olimpijskog tima BiH trebalo je da se nađe u Sloveniji, a Aleksandar, bez novca i samo sa veslom u ruci, ka Olimpijskim igrama krenuo je autostopom…“Nisam imao kud, krenuo sam autostopom”, ispričao nam je.
“Nakon što me je prijatelj odvezao do jednog mjesta u Mađarskoj i rekao mi ‘srećno’, stopirao sam. Kamione uglavnom… Imao sam stari jugoslovenski pasoš, koji tada već nije važio, ali imao sam to neko pismo sa kojim je trebalo da pređem austrijsku granicu”.
Put nije bio nimalo prijatan, štaviše, bio je veoma neizvjestan…“Zaustavio sam neki autobus, pitao me čovjek dokle idem, odgovorio sam mu da mi odgovara dokle god, jer moram u Sloveniju, a para nemam. Pitao me šta će ti to veslo, rekao sam da idem na Olimpijske igre i… Sjećam se kao juče tog pogleda, odmjerio me je u fazonu ‘šta ovaj priča, ide na Olimpijadu, a tu stoji i stopira'”.
Aleksandar je nastavio priču i jednostavno nije bilo potrebe postavljati pitanja… “Išao sam autobusom, potom sam zaustavio i jedan auto i stigao do austrijske granice. Mislio sam sad će me sigurno vratiti. Bilo je ljeto, jako toplo, pješke sam išao prema granici i razmišljao šta da im kažem gdje idem. I pitali su me, naravno, rekao sam da me tu izbacio ovaj vozač i rekoh ‘Idem na Olimpijske igre'”.
A oni: “MOLIM?!”, raširile su se Aleksandru zjenice od uzbuđenja iako je govorio o nečemu što se dogodilo prije skoro 24 godine.“Mislili su da hoću da uđem u Austriju kao izbjeglica i pitali me kako sam uopšte stigao iz Jugoslavije dovdje… Pokazao sam im to pismo iz Olimpijskog komiteta Austrije, zamolio ih da nazovu taj broj i jedan on njih je na kraju pristao da to i učini. Čekao sam pola sata, iako je djelovalo kao vječnost, ljudi oko mene su se smjenjivali, odlazili i vraćali se, a ja sam mislio da će prije da me hapse, nego što će me pustiti…”
Kažu da nije kome je rečeno, već kome je suđeno. Njami je bilo suđeno…
“Na kraju su mi pružili ruku u znak podrške. ‘Svi idu avionom, a ti stopom’, rekli su mi, prije nego što su me ispratili dalje”. Austrijski carinici na kraju su čak zaustavili jednog vozača i zamolili ga da poveze Đurića do slovenačke granice. Tamo problema nije bilo, jer su očekivali njegov dolazak, tako da je stigao do delegacije BiH. Potom je s njima avionom otputovao u Barselonu.
Za slučaj da ste pomislili da je tu bio kraj njegovih muka, prevarili ste se. Prava iskušenja i nevolje će tek doći… I dalje je, od svega što mu je bilo potrebno da se takmiči, imao samo veslo.
“Imao sam to svoje veslo. Opremu i čamac sam dobio od španske Vlade i grada Barselone. Pokušao sam i malo da treniram, ali bilo je teško”, prisjeća se. “Ljudi oko mene su se pripremali nekoliko godina za to, ja sam morao da prekinem pripreme zbog rata. Znao sam da nemam nikakve šanse, ali nisam želio odustati”, kaže Đurić, koji uspomene na OI u Barseloni čuva u svojoj glavi jer fotografija nema, a nema ih čak ni Olimpijski komitet BiH!
Ispao je u repasažu, ali to je najmanje važno, jer nije bilo mnogo primjera kada je čuvena “Važno je učestvovati” imala jaču potvrdu.
Iz Međunarodnog instituta za statistiku i istoriju fudbala stigla je potvrda da je Dobojlija najbolji aktivni strijelac na planeti. Aleksandar Đurić Njama je 483 zvanične utakmice koliko je odigrao, postigao čak 348 golova, najviše od svih aktivnih fudbalskih profesionalaca. Ilustracije radi, na istoj listi na drugom mjestu je Estonac Maksim Gruznov sa 303 gola, dok je slavni Rivaldo postigao 283 gola u zvaničnim utakmicama.
Slike iz Barselone ne postoje, ali sjećanja ne blijede, naročito na trenutak kada je izašao na atletsku stazu, uoči otvaranja najvećeg turnira u svetu sporta. To će, kao i svi sportisti koji su imali čast da učestvuju, pamtiti do kraja života.
Druga (ružnija) strana medalje…
“Ma, bio sam oduševljen. Prvo što sam tamo na Olimpijskim igrama, a drugo, što sam među prvim sportistima koji su nastupili za BiH. Sve vrijeme sam ipak razmišljao šta mi otac razmišlja”, promijenilo se Aleksandru raspoloženje u sekundi.
“Znao sam da su brat i majka na mojoj strani, ali nisam imao skoro nikakav odnos sa ocem, znao sam da ću imati problema jer sam odlučio da nastupim za BiH. Poslije Olimpijskih igara otac više nikad, sve do svoje smrti, nije razgovarao sa mnom. Kao da se odrekao mene…”
Nastavio je sada već tragičnu priču… “Na kraju, ispalo je da mi je ta bosanska zastava pod kojom sam išao na Olimpijske igre, kasnije, 1993. godine, ubila majku. To je sudbina, ne krivim nikoga”, rekao je i zastao… “Ljudi koji me znaju, moji prijatelji, znaju ko sam i šta sam. U ratu je izginulo mnogo nedužnih, onih koji nisu tražili rat. Naša tragedija je što krivimo jedni druge, a svi smo jedni te isti”, govori danas veoma trezveno, uprkos tome što je i sam gubio najbliže.
Njegov odlazak u Barselonu pod “tuđom” zastavom pratio ga je dugo… Imao je problema i sa nekim dojučerašnjim prijateljima, koji su mu, kada je došao u Doboj da sahrani oca te 2000. godine, prijetili da će ga ubiti. “Zaklati…”, precizirao je.
Na njih se ipak ne osvrće, jer to su, kako kaže, ljudi koji ne znaju šta će da rade sa sobom.
Dilanje deviza i Đorđe Balašević
“U Mađarskoj sam morao da mijenjam devize da bih mogao da preživim. Jedan prijatelj koji je tamo živio rekao mi je da su u fudbalu male pare, igrao sam treću ligu u Segedinu, rekao mi je izađi na ulicu, dolaze ljudi iz cijele Srbije, kupuju hranu. Đorđe Balašević je tada sjedio sa mnom svaki dan i pio kafu. Pričao sam mu o sebi, a on se čudio. Mijenjao sam devize našim ljudima, srce mi je pucalo gledajući kako oni tu dolaze, šta smo sami napravili sebi, da idemo u drugu državu i mijenjamo to malo para što imamo. I sam sam bio u problemima, ali to je dio mog života. Toga se ne stidim, borio sam se kao lav”, prisjeća se Đurić teških dana u Mađarskoj.
Svjetsko putešestvije poslije OI
Barselona nije bila kraj. Naprotiv. To je bio tek početak jedne druge sportske karijere, karijere u kojoj će se proslaviti širom svijeta. One fudbalske…
Iako je imao ponudu da ostane u Španiji i nastavi da se bavi kajakom i kanuom, smatrao je da ne može od toga da živi i razmišljao o odlasku u Njemačku ili Austriju. Nakon što je saznao da su šanse da uđe u Njemačku gotovo nikakve, odlučio se za – Švedsku. Trebalo je “samo” ući u tu skandinavsku zemlju i to preko poljskog grada na sjeveru, Gdanjska.
“Iz Gdanjska sam prema preporuci prijatelja krenuo brodom za Malme, bilo je tu mnogo izbjeglica iz BiH i Albanaca s Kosova. U jednom trenutku svi oni su pobacali pasoše u more i rekli meni da to učinim jer tako neće moći da me vrate”, ispričao je. Nije ih poslušao, što je bila greška.
“Ja sam, ipak, bio jedina budala koja je izašla s tog broda sa pasošem. Htio da budem azilant, ne izbjeglica, ali zaglavio sam u kampu sa ovima što nisu imali pasoš, spavao pod šatorima, na kraju sam odbijen i deportovan u Budimpeštu, jer sam u inače nevažećem pasošu imao mađarsku vizu”.
Švedska je ostala gdje jeste, a Aleksandar Đurić se vratio u Segedin
U Segedinu, gradu u koji su Srbi tokom jezivih 90-ih kupovali kobasice, kačkavalj i čokolade, počela je njegova fudbalska karijera. A, tada je već imao skoro 23 godine. Kao klinac je igrao fudbal, kao sva djeca, ali sada je trebao ozbiljno da se bavi fudbalom, što nije bilo lako.
“Počeo sam kao lijevi bek, moja prednost je bila snaga i kondicija. Morao sam da učim i svaki dan sam učio kako se školovani fudbaleri postavljaju, kreću, otkrivaju… Gledao sam na TV-u utakmice španske, italijanske, njemačke lige. Nisam imao ni vremena, a ni trenera, Mađari tada (a ni sada, prim. aut) uglavnom nisu govorili engleski, ja nisam govorio mađarski. Pokušavao sam sve više i više svojim radom da to nadoknadim”.
Ali, u moru nedostataka, imao je i jednu veliku prednost u odnosu na saigrače i rivale… Malo prirodnu, a malo veslanjem stečenu kondiciju.
“Išao sam kao bek naprijed i trener mi to nije branio, jer je znao da ću se vratiti na vrijeme. Malo po malo ‘avanzovao’ sam u lijevo krilo”, prisjeća se Đurić početaka u godinama u kojima su neki fudbaleri već bili na vrhuncu.
Mađarska, Australija, Kina…
Mađarska nikada nije bila zemlja za njega. Posle nekoliko epizoda u malim klubovima, otišao je u – Australiju, gdje je fudbal bio, kao i on sam, tek u povoju! Brzo je potpisao za Saut Melburn gdje je kod tadašnjeg trenera Ferenca “Frenka” Afoka igrao štopera.
Kada je malo “napunio CV” preselio se u Kinu, tamo su mu rekli da će biti bek ili krilo, po potrebi, a dva puta godišnje vodio je bitke sa evropskim i svjetskim šampionom – Slobodanom Marovićem, članom legendarne generacije FK Crvena zvezda…“Igrao je za Šenžen, brzo smo se sprijateljili”, prokomentarisao je.
Ni Aleksandru nije uvijek u toku razgovora bilo lako da se hronološki sjeti kuda ga je život vodio jer se brzo našao ponovo u Australiji. Prihvatio je da se vrati i zaigra za Adelejd, a onda je klub – bankrotirao!
Konačno odredište za Đurića- Singapur!
Aleksandar Đurić je morao ponovo da pakuje kofere, a kako ga je Evropa pamtila samo kao kajakaša, imao je dvije ponude: Hong Kong ili Singapur. Odlučio se za ovo drugo i novim poslodavcima predstavio se kao klasičan napadač, centarfor. Blef ili ne, bile su to dvije vezane odluke koje su mu zauvijek promijenile život i konačno ga skućile.
U Singapuru, čija je ekonomija eksplodirala u poslednjih 20 godina, postao je najbolji strijelac u istoriji tamošnje lige i reprezentativac. Ova azijska država postala je njegov novi dom. “Kad sam sletio u Singapur – šok! Užasno toplo, ogromna vlažnost, tereni mali, a igrači brzi, neumorni… Nisu neki tehničari, ali brzi jesu! Bilo mi je teško nekoliko mjeseci da se prilagodim na vrijeme, hranu i fudbal koji su igrali”.
Međutim, kako ga je život stavljao na iskušenja, tako je i Aleksandar Đurić učio da se mijenja. “Ja sam tip sportiste koji kad vidi da mu nešto nedostaje, ne kuka, već zakaže ‘ekstra’ treninge. Ostajao sam duže od drugih, radio na završnici, centaršutevima, skoku…”, nabrajao je dok smo se mi pitali kakva li je to prednost bila u tradicionalno niskoj konkurenciji za kao od stijene odvaljenog čovjeka visine 192 cm!
Nije prošlo mnogo… “Odjednom sam počeo da dajem golove”, rekao je singapurski Nikola Žigić ili Piter Krauč, svejedno.
“Prve sezone dao sam 13 golova u 16 utakmica. Poslije je sve istorija… Kad sam došao u Singapur liga je bila mnogo jaka, bilo je novca, bilo je mnogo stranaca, ali sada liga ide dole, nažalost… U knjizi sam to i napisao, pogrešni ljudi vode savez, kao i svagdje”, povukao je paralelu.
Gdje je pravi stadion?
“Kad sam stigao u Singapur doveli su me ujutro na trening. U Australiji sam navikao da su veliki stadioni, ne trenira se na glavnom stadionu osim dan pred utakmicu. I onda dođem u Singapur i kaže mi predsjednik kluba ‘ovo je stadion’. Ja kažem, OK, super je teren, dobar je za trening, vidim ima neke tribine za 3000 gledalaca. U centru je, svi stadioni tamo su između zgrada. Ja mu kažem to je super, ali gdje je stadion gdje igramo? On kaže ‘To je taj’. Bilo je jaooo…”
U Singapuru posebno poštovan
Danas se ime Aleksandra Đurića s poštovanjem izgovara u Singapuru, a malo je onih koji ne znaju da sa 380 postignutih golova drži rekord singapurske lige. Iako ima i onih koji sumnjičavo posmatraju ovaj podatak, Đurić ističe da je ponosan na svoju karijeru.
“Mogu ljudi pričati šta hoće, da je Aleks davao golove u ko zna kakvoj ligi, ali ko god je dolazio ovdje imao je problema. I mnogo boljih igrača je dolazilo, onih koji su odmalena igrali fudbal, a ne kao ja počeli u 22, 23. godini…” Nikome nije bilo lako.
“I oni su imali većih problema od mene! Gdje god da igraš, to je profesionalna liga. Šta god drugi da kažu, ja sam zadovoljan onim što sam uradio. Kada su u pitanju golovi, imao sam sreću da igram za velike klubove u Singapuru, ali opet na kraju zavisiš od sebe. Sam si na svijetu kada si u šansi za gol”, rezonuje i govori dalje: “Neko kritikuje, a ne zna koliko sam treninga odradio, koliko pretrčao, radio, šta je bilo potrebno da se iz kanua uskoči u kopačke, a veslo zamijeni loptom… Igrao sam fudbal iz ljubavi, jer volim sport, volim da vidim prave sportiste koji daju život za ono što rade, ja sam dao život za sport i nije mi žao. Sve ovo sam postigao tako što sam prolivao znoj svakodnevno”, ističe Đurić.
Debitovao za reprezentaciju Singapura u 37. godini
Reprezentativac Singapura postao je kao mlad fudbaler, ali već čovjek u godinama – u 37. godini!? “Kada me selektor Radojko Avramovič pozvao, pitao sam ga: ‘Da li ste sigurni da to želite, gospodine?’ Nisam htio da ga napadaju novinari i navijači zbog nekoga ko je stranac i ima 37 godina”, ispričao je, ali je uzalud strepio.
“Međutim, ljudi u Singapuru su već dobro znali ko sam, iako je to bio veliki pritisak za mene. Žena me je pitala: ‘Aleks, što ti to treba? Dogodiće se da sve što si napravio ljudi počnu da pljuju zbog reprezentacije’. Znao sam i ja da je drugačiji to nivo, ali to je bio izazov i riješio da dam sve od sebe, pa šta bude. I navijači su to zavoljeli, igrao sam za ekipu, ne da dajem golove, već da pobjeđujemo”, govorio je zadovoljno i ponosno. S punim pravom.
Sin Singapura
“Nastavio sam sa uspjehom da igram za reprezentaciju do 42. godine, dao sam 27 golova na 53 utakmice”.
O tome koliko je Aleksandar Đurić od strane navijača zavoljen, govori i nadimak “Sin Singapura”, kao i to da je postao prvi stranac kapiten singapurske reprezentacije!“Protiv Bahreina sam bio kapiten. Shvatio sam koliko me saigrači cijene. Imati čast da izvedem ekipu iz tunela, to je bilo nevjerovatno. Bio sam uvijek najstariji na terenu, ali nisu mogli da vjeruju na kojem sam nivou igrao”.
Kada je shvatio da je dosta?
“U 44. sam završio karijeru, a da nikada nisam propustio trening. Događalo se da sam povrijeđen, ali sam igrao, nisam propuštao utakmice”.
Kako je igrao, tako mu se i vratilo na kraju! “Najdraži trenutak u karijeri je definitivno oproštaj od reprezentacije. Igrali smo ‘Suzuki kup’ i bili potpuni autsajderi, nisu nam davali šansu da prođemo grupu, a ne da osvojimo turnir. Imali smo sjajnu atmosferu i u finalu protiv Tajlanda smo pobijedili i osvojili pehar”.
Singapur mu se odužio tako što je igrao protiv reprezentacije Brazila, borio se sa prema mnogim mišljenjima najboljim srpskim i jugoslovenskim fudbalerom svih vremena, Draganom Stojkovićem Piksijem, napadao je odbrane Liverpula, Atletiko Madrida u vrijeme kada je na drugoj strani bio “onaj” pakleni Radamel Falkao…
Aleksandar Đurić je karijeru o kojoj se ovdje malo zna, završio u novembru 2014. na najljepši mogući način. Oproštajnom utakmicom u 44. godini protiv legendi Liverpula.
“Velika čast za mene, jer su bili tu Mekmanaman, Raš, Haman, Berger, Šmicer, čitav tim koji je osvojio Ligu šampiona 2005. u Istanbulu. Nisam mogao imati bolji oproštaj”, kaže Đurić, a mi možemo samo da se složimo.
Kako je Aleksandar Đurić igrao? Neka drugi kažu…
“Đurić je bio stvarno dobar. Da li on zaista ima 44 godine? Pored njega ostali koji imaju 44 čine se stvarno starim”, čudio se bivši centarfor “redsa” i reprezentacije Engleske, inače veoma korpulentni i snažni Emil Heski. Aleksandar Đurić ga je impresionirao na toj oproštajnoj utakmici.
Na kraju razgovora pitali smo ga da li, posle svega, žali zbog nečega. Pokazao nam je kakav je čovjek…
“Žao mi je što se naša zemlja raspala, što smo izgubili toliko dobrih ljudi, djece, žena, muškaraca. Žao mi je što smo mogli mirno da se rastanemo”, govorio je u dahu.
“Žao mi je što sam izgubio majku”.
Potom… “Žao mi je što nisam probao da igram u nekoj većoj ligi, možda sam mogao u Belgiji ili Cvajti”.
A, onda je otkrio ovo: “Imao sam ponudu da dođem u Hajduk iz Splita, još 1999. godine, ali odlučio sam da ne idem. Mladen Pralija me vidio ovdje i zvao da dođem. Rekao mi je da mogu da igram u hrvatskoj ligi, ali nije mi se išlo. Ipak, ovo što sam napravio mi je dovoljno. Ja sam jednostavan, isti sam Aleksandar Đurić koji je odrastao u Lipcu, odrastao u selu, ja sam isti taj čovjek”, kaže namigujući.
Zašto je autobiografiju je nazvao”Beyond borders”?
“Van granica? Cio život sam prelazio granice i što ih je više bilo, moja želja da ih nema nigdje bila je jača. Granice čine da živimo u getu, bez granica možemo mnogo”.
O autobiografskoj knjizi kaže: “Napisao sam je, jer su me prijatelji ubijedili da vrijedi i da bih mogao nekoga da inspirišem. Uzela mi je godinu dana života, ali sada osjećam olakšanje. Ima tu mnogo toga što nikada nisam spominjao, pa ni vama danas u ovom intervjuu. Neke stvari nije znala ni moja supruga. Bilo je dana kada nisam imao da jedem, ali nisam išao da kradem, da ubijem. Vjerovao sam da mogu da uspijem samo radom. Napisao sam knjigu da pokažem da je sve moguće ako imaš volju, želju, samopouzdanje i vjeruješ u sebe, da je važno biti pošten i pozitivan”, kaže na kraju intervjua za MONDO čovjek sa nezaboravnom sportskom karijerom i životnom pričom.
Izvor: Aleksandar Đurić je 2016-te intervju dao Goranu Arbutini, uredniku sportske redakcije Mondo Banjaluka za portal mondo.rs.